Prošlo je tri mjeseca otkako je Sisko Grasija prošao kroz najgoru noćnu moru. Bila je sredina aprila kada je ovaj profesor geologije, inače iskusni ronilac, skočio u tople vode kod Majorke na rutinski zaron. Grasija provodi jako puno vremena pod vodom i uživa u istraživanju kompleksnog sastava podvodnih pećina.
“Majorka je puno ljepša pod zemljom, nego iznad nje”, ispričao je on za BBC.
Pridružio mu se Giljem Maskaro pa su zajdno pošli da istraže Sa Pikuetu, pećinu sa brojnim komorama udaljenim oko kilometar od samog ulaza. Trebalo im je oko sat vremena da bi uspjeli da do njih dođu.
Grasija se bacio na prikupljanje uzoraka stijena, a Maskaro je krenuo da istražuje obližnju komoru. Problemi su nastali tek kad su krenuli prema izlazu, a jedan sudbonosni susret pokrenuo je neočekivani slijed događaja.
Grasija i Maskaro su se sreli na jednoj “raskrsnici” i pritom podigli finu prašinu sa tla. Zbog toga nisu mogli da vide gdje se nalaze i kuda idu. Tada su otkrili i da je njihov konopac za vođenje pukao ili da je jednostavno pao u mulj.
“Kanap ostavljamo kad ulazimo u pećinu i onda možemo da ga slijedimo kad se vraćamo. Pretpostavljamo da su neke stijene pale na njega. Izgubili smo sat vremena pokušavajući da napipamo gdje se nalazi, ali bezuspješno”, rekao je Grasija.
Već tada su bili u životnoj opasnosti pošto su potrošili kiseonik iz glavnih boca, ali i kiseonika za hitne situacije. Na sreću, Grasija se sjetio da su neki ronioci pričali o džepovima sa kiseonikom u jednoj od obližnjih komora. Tamo su se suočili sa preostalim mogućnostima.
Obojica su bili svjesni da imaju kiseonika za izlazak samo jedne osobe. Odluka je pala da Giljem ide.
“Mršaviji je od mene i treba mu manje kiseonika za disanje. Ja sam bio iskusniji u disanju pećinskog vazduha koji ima znatno više nivoe ugljendioksida. Nije htio da me napusti, ali obojica smo bili svjesni da nam je to jedina šansa”, prisjeća se Grasija.
Isplanirali su rutu kojom bi Giljem trebalo da izroni iz pećine, ali ni to nije bilo potpuno bezbjedno, što je Grasija uporedio sa vožnjom kroz gustu maglu kad možete samo da naslutite gdje se nalaze ivice puta.
Kada je Maskaro otišao, Grasija je skinuo većinu opreme i bacio se na istraživanje pećine u kojoj se nalazio. Imao je 12 metara do vrha i shvatio je da se na površini nalazi i pitka voda. U međuvremenu, ispraznile su mu se dvije svjetiljke, dok je treća bila pri kraju pa je morao da čeka pomoć u mrklom mraku.
Prvih sedam ili osam sati gajio je nadu da će uskoro doći spas, ali kako je vrijeme odmicalo počeo je da se brine da se i Giljem izgubio i umro. Počeo je da gubi nadu i razmišljao je o svojoj djeci, sinu od 15 i ćerki staroj devet godina.
“Razmišljao sam šta će biti sa njima. Razmišljao sam o tome da su premladi da izgube oca”, ispričao je on. Tada je počeo da osjeća probleme sa disanjem zbog viška ugljendioksida, pa je imao konstantnu glavobolju. Počeo je da halucinira.
“Imao sam osjećaj da vidim svijetla u jezeru i da čujem mjehuriće vazduha. Kad sam se okrenuo nije bilo ničega. Čuo sam i neke zvuke sa vrha pa sam pomislio da buše pećinu sa površine i tako pokušavaju da dođu do mene.”
Tada je Grasija upao u najtežu depresiju svog boravka u mraku. Shvatio je da njegova posljednja svetiljka neće još dugo izdržati i da neće moći da pije vodu u mraku. Uzeo je nož da mu se nađe pri ruci, ako bude morao sam sebi da presudi…
“Vidio sam svjetlost koja se pojačava, ali mislio sam da opet haluciniram. Kada sam vidio glavu ronioca kako izranja skočio sam i zagrlio ga”.
Kasnije su mu ispričali da je Maskaro uspio da pozove spasilačke službe, ali nisu mogli da uđu u pećinu zato što je vidljivost bila praktično nikakva. Pokušali su da buše kroz plafon kako bi ušli, ali je i to bilo bez uspjeha. Uspjeli su da uđu tek poslije 24 sata, kad se prašina spustila i pala na dno.
Sisko Grasija je iz pećine izronio u ponedjeljak 17. aprila 2017. godine, šezdesetak sati nakon što je u nju ušao.
