Zanimljivosti

Ričard Noris Vilijams, šampion jači od Titanika

Ričard Noris Vilijams

Preživio je samim čudom najveću pomorsku katastrofu u istoriji, oporavio se mimo svih prognoza ljekara, a onda ubrzo nakon toga osvojio sve teniske turnire na kojima je igrao. Ričard Noris Vilijams bio je rođeni pobjednik i nije dozvolio da ga bilo šta skrene s tog puta, piše Original magazin.

Kada je dugo iščekivani RMS Titanik, najveći putnički brod u to vrijeme, krenuo 10. aprila 1912. godine na svoje prvo i, ispostaviće se, posljednje putovanje, na put njime pošlo je 2.208 ljudi iz Sauthemptona ka Njujorku. Među njima bio je i Ričard Noris Vilijams, koji je sa svojim ocem Čarlsom Dvejnom krenuo iz Ženeve, gdje je rođen 29. januara 1891. godine, ka Pensilvaniji, a kako su njegovi tvorci tvrdili „nepotopivi” Titanik im se činio kao idealan način da pređu najveći dio svog puta. Imao je 21 godinu, bio je perspektivan teniser, a plan mu je bio da odigra nekoliko turnira po SAD prije nego što počne studije na Harvardu.

 

Nažalost, četiri dana kasnije nešto prije ponoći Frederik Flit je sa osmatračnice vidio veliku santu leda. Zamjenik kapetana Edvarda SmitaVilijam Murdok pokušao je da promijeni kurs i izbjegne sudar, ali se on desio za manje od minuta.

Titanik je udario o ledeni brijeg, a dva sata i 40 minuta kasnije razdvojio se na pola i potpuno potonuo, sa sobom u dubine okeana odnijevši više od 1.500 duša.

Tokom drame na Titaniku Ričard Noris Vilijams je, napuštajući kabinu na palubi C zajedno sa svojim ocem, vidio člana posade kako pokušava da otvori vrata jedne od kabina u kojoj su bili zarobljeni putnici. Vilijams je razvalio vrata, zbog čega je dobio prijetnje od člana posade da će ga prijaviti zbog nanošenja štete kompaniji White Star Lane, u čijem je vlasništvu bio Titanik.

Lutao je i pokušavao da pronađe spas iz hodnika nalik na lavirint, tražio je svijetlo sa čamca za spašavanje kako bi imao šansu da preživi. On sam je uspio, ali je ovaj 21-godišnjak gledao kako njegov otac strada od udarca prednjeg dijela broda koji se prelomio na pola.

Talas je Ričarda bacio u okean, ali je uspio da dopliva do jednog od čamaca i dugo se držao za njega. Zbog toga što je predugo bio u ledenoj vodi dobio je promrzline na nogama i bio je životno ugrožen, te je ljekar koji je pritekao u pomoć naložio da mu obje noge budu amputirane da bi mogao da preživi.

Ričard Noris Vilijams je ovo odbio, jer je pomislio da više nikada ne bi igrao tenis. Samo trudom, vježbanjem i napornim radom uspio je da se oporavi.

Iste godine kada se desila ova katastrofa krenuo je da ispisuje stranice istorije svjetskog tenisa. Sa Meri Braun osvojio je prvu titulu na US Openu u mještovitom dublu. Dvije godine poslije toga savladao je Morisa Meklolina sa 2:1 u setovima i tako konačno stigao do vrha Njujorka, gdje je prije nekoliko godina krenuo Titanikom – osvojivši pehar njujorškog grend slema, koji je potom podigao još jednom tokom karijere.

Osim toga, u dublu je slavio na US Openu i Vimbldonu, dok je sa Karlom Berom, kolegom iz reprezentacije, koji je takođe preživio nesreću na Titaniku, osvojio „salataru” u Dejvis kupu. Došao je do pozicije broj tri na svjetskoj rang-listi.

 

Nažalost, nije dugo mogao da uživa u uspješnoj teniskoj karijeri jer je ona prekinuta već 1914. početkom Prvog svjetskog rata, u kom je učestvovao i za izuzetnu službu u vojsci SAD zaslužio orden Ratni krst, kao i medalju Legije časti.

Iako se nije vratio tenisu, i sljedeće čega se latio po povratku sa fronta pretvorio je u zlato – postao je uspješan bankar u Filadelfiji, a posljednje 22 godine života bio je predsjednik Istorijskog društva Pensilvanije.

Preminuo je 1968. godine i posthumno je primljen u Kuću slavnih. Jer šampioni se rađaju i zaslužuju da priča o njima vječno živi – a Ričard Noris Vilijams je bio rođeni pobjednik.

Send this to a friend