Šezdesetosmogodišnja Dobrila Mijailović iz Šapca lijepi tapete već pola vijeka. Iako je u penziji već 15 godina, majstorskih merdevina – još se ne odriče.
U radnim pantalonama je češće nego u suknji. Dobrila se školovala za frizera, a poslije toga je za nekoliko mjeseci naučila da lijepi tapete.
I u sedmoj deceniji, uklapa ih vješto, bez greške.
„Veliko iskustvo pokazuje da mogu i vezanih očiju da ih lijepim, iskustvo od pedeset godina rada. Kada bi posložili po putu, bila bi to trasa, hiljade i hiljade kilometara”, rekla je Dobrila.
Skalpel, špahla i valjak smjenjuju se u rukama penzionerke koja je cio radni vijek lijepila tapete. Dobrila kaže da uglavnom radi po preporuci zadovoljnih građana.
„Kad me preporuče, i kad kažu – ‘gospođa ima tu oko sedamdeset godina, baka’, oni se smiju, štosuju. I kad me vide, kad krenem da radim, oni su oduševljeni”, priča vrijedna Šapčanka.
U poslu i životu, već pola vijeka najveća pomoć joj je suprug. Zajedno su uljepšali na stotine stanova.
„Ona je glavni majstor za tapete, ja idem, tako pomažem njoj nosim stvari kao muškarac. Perfekcionista je, do maksimuma”, rekao je suprug Boban Mijailović.
„Radne pantalone su za mene glavna garderoba. Iz tih pantalona sam stekla hljeb, iškolovala dijete, riješila stambeno pitanje. Sad imam unuke, praunuke, ali, eto, baka se ne da ni u sedmoj deceniji”, iskrena je Dobrila.
Za oštro oko i vrijedne Dobriline ruke čulo se i van Šapca.
Za svaku pohvalu!