Smrt na društvenim mrežama: Ode Mile lajkovanom prugom

Kao i život, tako i smrt na društvenim mrežama ima svoj prostor. Fenomenalna autorka Lela Milosavljević, kroz prizmu sasvim običnih događaja otvara nevjerovatan prostor za razmišljanje, smijeh, preispitivanje, pravu buru emocija.

“Jutros Mari javiše da je umro djever Mile. Eto, sad je ona u Božićima najstarija. Mile je bio najmlađi brat njenog muža Mladena, željezničar u penziji. Kasno se oženio i dobio samo Gordanu. Od milošte su je, kao malu, prozvali Gica. Mile je već deset godina živio sam, žena mu na prečac umrla, a Gica odavno živi u Beogradu. Otišla da studira, pa poslije godinu dana napustila fakultet i udala se za Veljka. On radi u nekoj firmi, kao biznismen. Imaju dva sina, k’o dvije jabuke, i kako se priča, mnogo lijepo žive.

Mara se osjeti dužnom da se sinovici nađe. Treba koljivo skuvati, upokojenog opremiti, ne znaju to djeca danas.

Sad je lakše, nema bdenja u kući, nema obaveznog kukanja po avliji, ali ponešto se mora ispoštovati.

Nije Mile imao stoke, pa da se vodi račun da se šta kožno u sanduk ne stavi, ali ima porod. Ne smije ništa na njemu biti zakopčano niti zavezano. Ni dugme, ni sat – ništa. Ne valja to . I obavezno nešto vuneno se mora staviti. Ponešto kupiti, da se ranije upokojenima pošalje, takvi su običaji.

U kotaricu spakova flašu ulja, kutiju kocke šećera, jedan hljeb, kutiju keksa i flašu vina. Oko vrata zaveza crnu maramu i u džep stavi maramicu pa krenu kući pokojnog djevera.

Kad joj otvori vrata, Mara jedva Gicu prepoznade. Nekako joj, oprosti mi Bože, usta otekla, a oči porasle. Valjda od plača. Kosa joj obojena kao cvekla, a na glavi joj šešir sa crnom mrežicom preko očiju. U hodniku ispred ogledala onaj mlađi sin podiže neke plastične kutije i ogleda se.

-To Žorž vježba strina, objasni joj sinovica. Mora čovjek uvijek da održava formu, vidiš kako je život brz.

Drugi momčić, onaj crnomanjasti, što liči na Božiće, sjedi na fotelji. U ušima mu neki gajtani, vise niz grudi i završavaju se u džepu od pantalona.

Kad Mara vidje da priča sam sa sobom, prepade se, ali joj Gica reče da on to uči njemački, jer planira da ide u svijet.

-E, kakva vremena, reče Mara. Ne daju djeci mira, ni da djedu ožale.

Na krevetu, gdje je Mile uvijek sjedio, bješe njegov zet Veljko. Ustade da se pozdravi, pa joj reče da sjedne do njega. Fin neki čovjek, nego, izgleda rano ostao bez kose. Nigdje ni traga da je ikada imao, a koža na glavi sjajna, u oči udara. Na stočiću, ispred njega, otvoren onaj internet. Mara spusti kotaricu, sjede do zeta, uz nju sjede sinovica. Taman htjede da koju o pokojniku kaže, kad mu ugleda sliku na onom ekranu. Jeste Mile, a otkud tu, Boga pitaj.

-Vidiš strina, stavila sam tatu na Fejsbuk.

-Ako ćerko, ti znaš… Tebe jednu Mile imao. Nije to prije bilo pa se ja ne razumijem. To je kao ram za sliku, je li?

-Ne, strina, tu ja imam tri hiljade prijatelja i sad svi oni žale mog taju… tužnim glasom objasni Gica, sve preko strine zavirujući u onu sliku.

Onda pipnu neko dugme, pa zaplaka. Muž joj poče tepati i pruži ruku da je pomazi po glavi. Da im ne smeta, Mara se naže naprijed. Dođoše ona i Mile, sa one slike, oči u oči. Malo je prođe jeza. Jeste slika, ali zna da je mrtav. Bračni par je iza njenih leđa razgovarao, uz povremeno ženino šmrcanje.

-Vidiš ljubavi, i društvo sa splava je lajkovalo. Doktor Savić napisao R.I.P. Pogledaj, moja Cica šerovala post…
Mara se malo nakašlja, pa stidljivo upita:

-Gico, sine, hoće li svih tri hiljade tih prijatelja doći? Blago strini, da ti kažem, nije sad post, to si ti nešto pomiješala. Može mrsno da se sprema, uz koljivo. A ti što lajkuju na Mila, treba da ih je sramota. Nemoj ti da plačeš, to je neki bezobrazan svijet. Tvoj je tata bio pošten čovjek. Nego da vidimo, šta treba da ti pomognem. Ko ti šta posluje? Jesi li zvala rod sa majčine strane?

Gica se odmače od muža, a Mara se nasloni unazad, odmičući se od Milove slike, što joj bi nekako drago. Kad dohvati leđima naslon kreveta, odahnu.

-Ništa ti, strina, ne brigaj. Za groblje smo naručili ketering. Poslije sahrane idemo u kafanu, na ručak. Sve je to tajo zaslužio. Nisam mogla često da mu dođem i donesem nešto, znaš, imamo mnogo obaveza tamo u Beogradu. Sve će biti na nivou. Kupila sam i nama i djeci crne naočare, a Veljko će obući frak. Mi smo, strina, ugledni ljudi. I te ćemo slike poslije staviti ovdje, na internet. Tajo bi sigurno bio ponosan.

Mara je samo gledala, ne bi joj ništa jasno. Okrenu se ka onom ekranu, Mile gleda pravo u nju. Kao da i njemu nije jasno. Ona se malo primače ekranu, pogleda u djevera pa mu reče:

-Ajde ti, Mile, polako. Valjda ću i ja skoro… Na ovom se svijetu nešto uzmuljalo, više ne razumijemo ni šta naša djeca pričaju…”