„Ako moram da umrem sjutra, neću danas prati uniforme“, pomislila je Lena Goldstajn u očaju želeći da isprovocira Njemce da je ubiju, jer je veći dio porodice već izgubila. Kako je na kraju uspjela da se izvuče i ipak preživi, saznajte u nastavku price koju prenosi Nacionalna geografija.
Rodila se 1919. godine u Poljskoj, a kada je počeo Drugi svjetski rat, Varšava je bila jedini grad u čitavoj Evropi koji se branio mjesec dana. Međutim, pošto nije bilo ispostave hrane tog mjeseca, Njemci su ubrzo okupirali Varšavu.
Prve naznake progona
Svi su stajali u redovima čekajući za svoju činiju supe, uključujući i dječake. Njemci su im govorili da Jevreji ne treba da jedu. To je bio prvi znak njemačkog progona.
Potom su Njemci sve Jevreje (zajedno sa drugim Jevrejima iz obližnjih sela i gradova) stavili u Varšavu, u jedno malo područje grada. U 1940. godini 450.000 ljudi je stavljeno u ovu regiju, okruženu velikim zidom, piše Daily Telegraph.
„Mislili smo da je to dobar znak jer nećemo imati direktan kontakt s Njemcima, ali nismo znali šta tek dolazi“, kaže Lena.
Živi skeleti, a potom leševi
„Prije svega, naše sljedovanje hrane je bilo veoma malo. Ljudi su prodavali svoju imovinu za hranu sve dok nisu bili primorani da prosjače. Vremenom su neki postali živi skeleti, a potom i leševi. Porodice nisu imale novca za sahranu, pa su ostavljale da leže tu pokrivajući ih novinama. Na početku je sve to bilo šokantno, ali su poslije ljudi prestali da obraćaju pažnju“, kaže Lena.
Prema njenim riječima, najveći heroji su bili dječaci koji su pronašli način da prokrijumčare hrane, ali ako bi bili uhvaćeni, Njemci su ih ubijali čak i za najmanji komad hleba.
Ljudi su bili toliko zbijeni u getu da se tifus, nošen tjelesnim vašima, proširio brzo ubijajući stotine.
Vozovi smrti
Njemci su 1942. godine počeli sa svojim masovnim deportacijama. Obećavali su poslove za radnike na istoku. Pakovani su u vozove kao stoka, “radnici” su transportovani u Treblinku, rečeno im je da se skinu i poslati su na tuširanje, osim što u tuševima nije bilo vode već otrovnog gasa. Prvo žene i djeca, a potom i muškarci. Hiljade ljudi je bilo ubijeno na dan. Sada se to čini nevjerovatnim, a bilo je i tada.
„Moji roditelji su prali njemačke uniforme u Varšavi. A ja nisam imala dozvolu da radim, pa sam se krila ispod krvavih uniformu kad je majka pozvana (na jevrejski praznik) tokom jedne od akcija i poslata u logor smrti. Potom sam zauzela njeno mjesto i prala sam uniforme. Moj otac bi svoju sljedovanu hranu (supu i malo hleba) dijelio na tri dijela: za njega, mene i jednog starijeg gospodina koji se takođe krio“, priča svoju potresnu ispovijest Lena Golestajn.
Na jevrejski Dan pokajanja, Njemci su došli da deportuju još više ljudi. Pokušala je da krene s ocem, ali su je bičovali i vratili u perionicu.
Vanzejska konferencija 1942. godine je izložila konačno rješenje za Jevreje vodeći u potpuno očajanje. Lenin dečko je ubijen u Varšavskom getu u aprilu 1943. godine.
„Ako moram da umrem sutra, neću danas prati uniforme“, pomislila je Lena u očaju željeći da isprovocira Nemce da je ubiju, ali su joj umjesto toga, dvojica čuvara ponudila da joj pomognu da pobjegne.
Iako je odbila jer nije željela da napusti brata, bila je dirnuta njihovom voljom i što rizikuju svoje živote.
S koferom slika svoje porodice u sklonište
Porodica starijeg gospodina je znala šta je njen otac uradio za njega, pa joj je ponudila skrovište.
Pokazala je bratu poruku, a on joj je odgovorio: „Moramo da pokušamo da preživimo na neki način. Neko od nas mora da preživi kako bi ispričao svijetu šta se dogodilo ovdje, jer u suprtnom niko neće vjerovati.“
Dvojica njemačkih stražara na glavnoj kapiji su pustili Lenu da izađe iz geta, a ona je u svojoj ruci nosila samo torbu s fotografijama porodice. Pridružila se još trojici koji su se krili u zaključenom kupatilu čuvara u palati.
Do 1944. godine, Njemci su gubili rat i počeli su da napuštaju Varšavu, ali su se vratili kad su Poljaci organizovali pobunu. To je predstavljalo opasnost za Lenu i njene nove prijatelje, pa su morali da pronađu novo utočište.
Čovjek koji je bio obučen kao poljski seljak ponudio im je bunker ispod apoteke. Šest mjeseci su krili na tom mjestu bez mogućnosti da peru ili mijenjaju odjeću. Kako bi dizala moral, pisala je satirični magazin The bunker weekly. Ostali su tu sve dok Poljska nije oslobođena.
Nikoga ko me čeka i kome mogu da odem
„Sve ovo vrijeme, kad sam izgubila roditelje, braću, moju širu familiju, dečka, sve koje sam znala, nisam plakala, jer smo čekali da dođe red na nas. Ali kad sam čula da sam slobodna, sjela sam i počela da plačem jer u cijelom svijetu nisam imala nikoga ko me čeka i nikoga kome mogu da odem“, završava svoju priču Lena Goldstajn.
