Zvuči potpuno nevjerovatno, ali rezultati najnovijih istraživanja otkrivaju da se u srcu jednog od najsušnijih mjesta na Zemlji prije između 9 i 25.000 godina nalazilo nešto sasvim drugo.
Evo o čemu je riječ…
Bezvodna pustinja Atakama, za koju se smatralo da je bila prepreka ranim doseljenicama u Južnoj Americi, možda je sadržala jezera koja su bila dovoljno velika da održe manje ljudske populacije, ukazuje najnovije istraživanje.
Pustinja Atakama u Čileu prostire se 1.000 kilometara duž zapadne obale Južne Amerike. Pustinja se nalazi između dva planinska masiva, što sprečava vodu da dođe do kotlina i slanog zemljišta čineći je najsuvljom lokacijom na svijetu, piše Phys.
Međutim, nova istraživanja pokazuju da se voda nekad nalazila u srcu Atakame.
Naučnici su nedavno otkrili ostatke slatkovodnih biljaka i životinja u sedimentima pustinjskih slanih zemljišta: veliko suvo, slano tlo koje obasipa pustinju Atakama. Mnogi od tih poteza se prostiru od 600 do 1.000 kvadratnih metara, a neki su i veći.
Analize radiougljenika su pokazale slatkovodna jezera i močvare koje su postojale između 9.000 i 25.000 godina u pustinji, prema istraživačima.
Mnogi arheolozi vjeruju da su rani doseljenici Južne Amerike putovali sa zapadne obale ka Andima u unutrašnjosti, izbjegavajući suvi centar pustinje šetnjom okolo po vlažnim obodima. Međutim, nova otkrića sugerišu da su drevna jezera Atakame mogla da obezbijede dovoljno puta kroz pustinju i da budu čak i dom doseljenicima.
„Ovaj predio je smatran nenaseljivim što je bila važna prepreka u kolonizaciji Južne Amerike“, kaže Marko Fajfer, naučnik sa Univerziteta Berkli u Kaliforniji i vodeći autor studije.
Dok su Fajfer i njegove kolege kopale po slanom zemljištu, otkrili su organske materijale koje su ostavili slatkovodne biljke, ježevi i mikroorganizmi. Podaci o radiougljeniku sugerišu da su ti organizmi živjeli nakon jednog ili više vlažnih klimatskih ciklusa.
Fajfer je rekao da su klimatski ciklusi vjerovatno donijeli kišu s Anda do suvih zemljišta pustinje Atakama, stvarajući jezera i močvara. Čak je i populacija gvanaka možda bila u u porastu u blizini ovih drevnih vodenih predjela.
Kada su se klimatski ciklusi završili, jezera i močvare su se pretvorili iz slatkovodnih u slane vode prije nego što su kompletno nestala prije nekoliko hiljada godina.
Ova otkrića mogu da pomognu narednim arheološkim ekspedicijama, a Fajfer vjeruje da pustinja Atakama sadrži bogata, rana arheološka blaga koja tek treba da budu otkrivena i podrobnije istražena.