Kada neko, u najboljoj namjeri, svojom uslugom nanese nekome štetu, a ponekad i veliko zlo, kaže se obično da mu je učinio medvjeđu uslugu. Medvjeđa usluga je, dakle, nevješta, nespretna, trapava usluga; ona, uprkos dobrim namjerama, ne donosi ništa dobro.
Odgovor na pitanje zašto se takva usluga vezuje baš za medvjeda, a ne za neku drugu zvijer, može se lako objasniti. Medvjed je krupan, nezgrapan i trapav stvor i od njega se može svašta očekivati, pa i nespretna usluga. Ima, međutim, na svetu još nezgrapnih, trapavih i nespretnih životinja, čak i trapavijih od medvjeda, kao što je, na primjer, slon, a ipak se ne kaže slonovska usluga ili sl. Govori se samo, kad je neko grub, kad nema smisla za fine stvari, pa ruši sve oko sebe, da se ponaša kao slon u staklarskoj radnji. Slon, dakle, i pored svoje nezgrapnosti, nema veze sa nespretnom uslugom. Takva se usluga vezuje samo za medvjeda. Razlog može biti i to što taj truntavi stanovnik šuma slovi kao priglupa dobričina, mada u stvarnosti nije baš tako. No, bilo kako bilo, kada se spoje njegova dobrota i glupost, na jednoj, i trapavost na drugoj strani, ispadne medvjeđa usluga.
Priča o medveđoj usluzi postoji od davnina, jer je ta zvijer bila poznata našim precima, starim Slovenima. Ali prvi je tu priču zabilježio i u svojim basnama u stihove pretočio čuveni ruski basnopisac Ivan Andrejevič Krilov (1768–1844). Među njegovim djelima ima jedna basna pod naslovom Pustinjak i medvjed. Napisana je 1808. godine, a kasnije je prevedena i na naš jezik. U toj se basni govori o jednom čovjeku koji je živio sam, bez igdje ikoga – “daleko od grada, u šipražju gustom”, kako piše u jednom našem prevodu (Gustava Krkleca i Dobriše Cesarića).
Nije mu bilo lako, jer “život je težak, kad u kraju pustom i samoći gluhoj nigdje nemaš nikog”. Jednoga dana usamljeni čovjek sretne medvjeda i sprijatelji se s njim. Živjeli su oni tako zajedno, družili se i postali nerazdvojni: “Pustinjak je s Medom, Medo s Pustinjakom, na koraku svakom.” Prolazilo je vrijeme, došlo i žarko ljeto, nastale velike vrućine, te Pustinjak, umoran od duga hoda, poželi da se malo odmori u hladu. “Legni malo, brate, ja ću pazit na te” – reče mu Medved i Pustinjak se pruži u hladovini i čvrsto zaspa. Ali, ne lezi vraže! Jedna dosadna muva poče oblijetati oko njegove glave i remetiti mu san. Medo nikako nije mogao da je otjera šapom: sad sleti na nos, sad na obraz, sad opet na čelo. Njega to razljuti, pa uzme jedan veliki kamen i, upravo kad je dosadna zunzara pala na Pustinjakovo čelo, svom snagom udari po njoj. Tako, u želji da odbrani prijatelja, da mu pomogne, ubije i njega i muvu.
Kako svaka basna ima svoju pouku (ono “što je pisac htio da kaže”), tako je ima i ta Krilovljeva. Izrazio ju je sam pisac sljedećim stihovima:
“Usluge su mile, pa makar bile male,
Al’ vrijednost njinu ne zna cijenit svako.
No ništa nema gore od uslužne budale,
I biti drug budali – to zbilja nije lako.”
Iz Krilovljeve basne izraz medvjeđa usluga prenesen je u običan govor pa se danas često upotrebljava.
Dobar tekst