Bahrudin Kaletović, bio je vojnik Jugoslovenske narodne armije JNA i jedan od simbola sukoba u Sloveniji koga je 1991. godine širom zemlje proslavio televizijski prilog novinara Yuleta Ivice Puljić.
U tom trenutku Bahrudin je bio na odsluženju redovnog vojnog roka u Karlovcu, te je kao desetar bio poslat u SR Sloveniju. Novinar je intervjuisao Bahrudina na liniji vatre na Krakovskem Gozdu dok je ležeći u šumi držao položaj. Taj dvominutni intervju, a i sam Bahrudin, ušli su u kolektivno sjećanje svih Jugoslovena koji su te večeri gledali Yutelov prilog.
Reporter je tom prilikom pitao Bahrudina da li zna zbog čega se vodi rat.
“Ma otkud znam. Kol’ko ja kužim to, oni kao hoće da se otcjepljuju, a mi im kao ne damo. U stvari, mi samo hoćemo da se vratimo u kasarnu i ništa više”, odgovorio je tada devetnaestogodišnjak iz Tuzle.
Bahrudin je kao desetar bio zadužen za tri mlada vojnika (Marko Bojanić 1971 godište, Fahir Imamović 1972. godište i Florim Kasumi 1971 godište) koji su tek bili došli u vojsku. Nažalost sva trojica su poginula tokom tog sukoba. Sam Bahrudin je kasnije bio zarobiljen od pripadnika slovenske TO. Nešto kasnije, Bahrudin i preostali zarobljeni vojnici su dobili civilnu odjeću i pušteni su da se vrate kućama.
Poslije nekoliko dana odmora u rodnoj Tuzli, Bahrudin i ostali tuzlanski regruti su dobili pozive da se jave u JNA kako bi odslužili ostatak vojnog roka. Bahrudina su poslali u Đakovo gdje je služio ostatak vojnog roka kao dio 17. korpusa JNA – Tuzla. On je međutim sa cijelom svojom jedinicom bio zarobljen i u Đakovu nakon što se rat u Hrvatskoj rasplamsao. Bahrudin se konačno “skinuo” iz JNA 29. 11. 1991. godine, na Dan Republike koja tada više nije postojala.
Po početku rata u Bosni i Hercegovini Bahrudin se prijavio u rezervni policijski sastav. Prema vlastitom svjedočanstvu tokom rata u Bosni i Hercegovini je bio vezista, često na prvoj liniji fronta gdje je vidio pravi pakao. Demobiliziran je po završetku rata 24. 4. 1996. godine. Bahrudin se oženio 1993. godine. Iz tog braka mu se rodila kći Esmeralda i sin Damir. Sanjao je da će biti muzičar i svirao je gitaru. Bahrudin je u vremenu nakon jugoslavenskih ratova svirao sa svojom grupom u Zagrebu.
Poginuo je u saobraćajnoj nesreći 1998. godine kada je posjetio Tuzlu da vidi porodicu tj. novorođenog sina.
