Više od pola vijeka Lale Sokolov živio je sa tajnom, a od njegove želje za preživljavanjem bila je jedino snažnija ljubav prema zatovrenici 34902.
Lale Sokolov je čovjek koji je više od 50 godina živio sa velikom tajnom.
Zbog posla koji je radio i mjesta gdje ga je obavljao, Sokolov je tokom Drugog svjetskog rata vidio najgore od čovječanstva. Čitav niz godina nikome nije govorio šta je i gdje radio. Kada je zakoračio u svoje osamdesete i kada se udaljio od mjesta na kojem je radio, tek tada je otkrio svoju tajnu – bio je majstor za tetovaže u ozloglašenom logoru Aušvic.
Danas žitelj predgrađa australijskog grada Melburna, muškarac koji je 1916. godine u Slovačkoj rodio kao Ludvig Lale Ejsenberg, odlučio je da podijeli svoju priču sa svijetom.
“Ovaj muškarac, majstor za tetovaže iz najozloglašenijeg koncentracionog logora, koji je tetovirao ruke logoraša koje nisu slali u gasne komore, čuvao je svoju tajnu zbog pogrešnog uvjerenja da je imao nešto da krije”, kaže Heder Moris, spisateljica koja je tri godine dokumentovala Sokolovljevu životnu priču i pretočila je u knjigu “Majstor za tetovaže iz Aušvica”.
Moris je na temelju Sokolovljevih svjedočanstava napisala knjigu, a za BBC je otkrila nevjerovatne detalje iz njegovog života.
“Cijelog života živio je u strahu i paranoji zbog strahota koje sa sobom nosi preživljavanje tri godine u koncentracionom logoru”, objasnila je Moris.
“Tri godine sam odmotavala klupko njegove priče. Prvo sam morala da zadobijem njegovo povjerenje i trebalo je vremena prije nego što je bio spreman da se upusti u samoposmatranje koje su neki djelovi njegove priče zahtijevali”, kaže Heder.
Ona je otkrila i da je Sokolov strahovao da bi ga, kada bi javno progovorio, ljudi smatrali saradnikom nacista.
Smatrao je i da će čuvanjem svoje tajne, ili kako je on to opisao, noseći teret krivice, zaštititi svoju porodicu. Olakšao je dušu tek nakon što je njegova supruga Gita umrla, otkrivši da je njegova priča priča o preživljavanju, ali i o velikoj ljubavi.
Kao 26-godišnjak 1942. godine odveden je u Aušvic, najveći nacistički logor smrti. Tamo mu je ime zamijenjeno brojem 32407, a angažovan je kao građevinac. Radio je na proširenju kapaciteta logora, jer je broj ljudi koje su u njemu držali stalno rastao.
Nakon dolaska se pritajio, ne želeći da iskušava nepredvidljivi temperament SS-ovaca koji su radili kao čuvari. Ali, ubrzo je obolio od tifusne groznice. O njemu je tokom bolesti brinuo izvjesni francuski učitelj Pepan. On je bio taj koji je Sokolovu istetovirao njegov identifikacioni broj.
Kada je ozdravio, Lale je počeo da radi s Pepanom i sam je ubrzo počeo da tetovira. Onda je Pepan jednog dana jednostavno nestao. Lale nikada nije saznao šta se njim dogodilo.
Kako je govorio šest jezika – slovački, njemački, ruski, francuski, mađarski i poljski – Lale je unaprijeđen u glavnog majstora za tetovaže u Aušvicu. Dobio je papir na kojem je pisalo “Odjeljenje za politiku” i kesu punu potrepština za tetoviranje. Postao je zaposleni političkog krila SS-a. Laleta je u svakom trenutku nadgledao policijski službenik, a to je značilo da je do određene mjere zaštićen.
Kao majstor za tetovaže, ručao je u upravnoj zgradi, dato mu je više životnih potrepština, spavao je u jednokrevetnoj sobi i poslije posla je imao pravo na slobodno vrijeme.
“Nikada na sebe nije gledao kao na kolaboracionistu. Nikada”, kaže Heder Moris.
“Radio je to što je radio kako bi preživio. Rekao je da mu nisu ponudili dva posla da bi mogao da bira. Rekao je da je radio ono što mu je rečeno. Uzeli ste taj posao i bili ste zahvalni jer ste znali da ćete se sljedećeg dana probuditi”, kaže ona.
Uprkos privilegijama, prijetnji smrću se nikada nije riješio.
“Često je viđao Jozefa Mengelea jer je on svoje “pacijente” često pronalazio u novim pridošlicama. To je značilo da su nakon dolaska u logor vrlo brzo došli kod Laleta”, objašnjava Moris.
“Pjevušeći neku opernu melodiju, Mengele bi sjeo pored Laleta i terorisao ga riječima: Jednog dana, majstore tetovaža, uzeću tebe – jednog dana”.
Lale je tokom sljedeće dvije godine sa svojim asistentima tetovirao stotine hiljada zatvorenika. Samo su zatvorenici Aušvica, Birkenaua i Monovica tetovirani i te tetovaže su postale jedan od najprepoznatljivijih simbola Holokausta i nacističke fabrike smrti. Tetoviranje je počelo tokom jeseni 1941. godine.
Na proljeće 1943. godine svi zatvorenici su bili tetovirani i numerisani. Lale je tetovirao mašinom sa dvije igle, nakon što se metoda utiskivanja brojeva pokazala neefikasnom.
Dok je još bio Pepanov asistent, u julu 1942. dobio je zadatak da na kožu jedne djevojke upiše broj 34902. Slovak je priznao da ga je tetoviranje mladih žena ispunjavalo jezom. Pepan bi mu tada rekao da to mora da uradi inače će ga nacisti ubiti.
Lale je uzeo djevojčinu ruku i dok joj je tetovirao broj na ruku, ona je tetovirala svoj broj na njegovo srce. Zatvorenica broj 34902 zvala se Gita i boravila je u ženskom logoru u Birkenauu.
Uz pomoć svog čuvara iz SS-a, Lale joj je slao pisma, a ta pisma su dovela i do tajnih susreta. Lale je pokušavao da brine o njoj. Potajno joj je davao dodatne namirnice i čak je uspio da je prebaci na bolje radno mjesto. Pokušao je da joj pruži nadu.
“Gita je imala svoje sumnje. Snažne sumnje. Nije vidjela budućnost. On je uvijek znao da će preživjeti. Nije znao kako, ali sve se vraća na to. On je preživio zato što je imao sreće, bio je na pravom mjestu u pravo vrijeme i uspio je da izmanipuliše prilike koje su mu se ukazale”, dodaje Moris.
Lale je koristio svoju poziciju majstora za tetovaže kako bi prehranio što je više moguće ljudi. Mijenjao je čak i novac i nakit za hranu i potrepštine koje su zatvorenicima najviše nedostajale.
Kada su 1945. godine neposredno prije dolaska Rusa u Njemačku logori ispražnjeni, Gita Fuhrmanova je nestala iz Laletovog života. Bila je među odabranima koji su napustili logor. Lale je zahvaljujući nakitu koji je ukrao od nacista uspio da stigne do svog rodnog mjesta Krompahija u tadašnjoj Čehoslovačkoj.
Da li je mogao da se nada da će ikada opet vidjeti Gitu?
Na konjskoj zaprezi se zaputio prema Bratislavi, mjestu gdje bi povratnici u Čehoslovačku prvo došli. Proveo je nedjelje čekajući na željezničkoj stanici, međutim nije imao uspjeha. Šef stanice mu je rekao da pokuša da provjeri u Crvenom krstu.
Na putu do tamo, mlada žena je iskoračila na ulicu ispred njegove konjske zaprege. Njeno lice mu je bilo poznato. Oči takođe. Gita ga je pronašla.
Par se vjenčao u oktobru 1945. godine, i tada su promijenili prezime u Sokolov, kako bi se bolje uklopili u sovjetsku Čehoslovačku. Lale je otvorio prodavnicu tekstila i ona je neko vrijeme bila uspješna, ali kada je vlast otkrila da potajno šalje novac pokretu za ustanovljenje jevrejske države, prodavnica mu je nacionalizovana, a on je završio u zatvoru.
Tokom jednog dopusta, on i Gita su pobjegli iz Čehoslovačke. Prvo su neko vrijeme bili u Beču, pa su se preselili u Pariz, da bi na kraju stigli do Australije i Melburna. Lale je tamo ponovo pokrenuo prodavnicu tekstila, a Gita je počela da dizajnira haljine. Prvo dijete su dobili 1961. godine, kada im se rodio sin Gari.
U Melburnu su ostali do kraja svojih života. Gita je prije svoje smrti 2003. godine nekoliko puta posjetila Evropu. Lale se nikada nije vratio.
Heder Moris je tokom istraživanja koje je sprovodila za potrebe pisanja knjige otkrila i da su Laletovi roditelji ubijeni u Aušvicu, ali on je umro prije tog otkrića, tako da nikada nije saznao šta im se dogodilo.
Sokolovljeva priča fascinirala je Kedrika Gefena, predsjednika organizacije March of the Living Australia, koja odaje počast žrtvama i onima koji su preživjeli Holokaust.
“Nikada nisam razmišljao o identitetu osobe koja je tetovirala zatvorenike. Nisam znao da li su bili zatvorenici koje su nacisti natjerali da rade taj nezamisliv posao”, tvrdi Gefen.
Za njega je ova priča važna jer se putem nje stvara veza s prošlošću.
“Ovo su opipljive emocije i iskustva ljudi. Važno je ispričati te priče jer se tako humanizuje uloga o kojoj mnogi ljudi nisu ni razmišljali. Ko je osoba koja je morala tako fizički da degradira ljude? Zašto je on to radio? Kakav je bio njegov život? Šta mu se dogodilo?”, rekao je Gefen.
