U nacističkoj Njemačkoj žene nisu smjele da budu mršave

Kao i u svemu drugome u životu, nacisti su vrlo dobro znali šta žele od svojih žena i nisu se nimalo libili da to direktno i traže. Najbitnija uloga žena je svakako bila ona majčinska, koja bi za posljedicu povećavala arijevsku rasu, donijela više radne snage i omogućila Njemcima da zavladaju svijetom kao superiorni.

Jedan od prvih zakona koje je Hitler donio bio je onaj iz 1933. godine tzv. Zakon o podsticanju na brak. Prema tom zakonu, država je pozajmljivala 1.000 maraka, što je tada iznosilo prosječni devetomjesečni prihod. Čak 800.000 novopečenih bračnih parova to je oberučke prihvatilo.

Osim toga, postojao je i način kako je moglo da se izbjegne vraćanje novca-rođenje jednog djeteta smanjivalo je dug za 25 odsto, dvoje djece 50 odsto, a sa četvoro djece cijeli dug bi bio poništen. To je bio veoma efikasan način podsticanja nataliteta.

Postojao je i dugoročni cilj-kako je Njemačka rasla bilo joj je potrebno sve više vojnika, jer je rastuća populacija zahtijevala da mladi dječaci postanu vojnici, a mlade žene majke.

Bilo im je potrebno veliko stanovništvo koje može da popuni ogromne praznine istočne Evrope. Ta politika je uzela toliko maha da se 1943. godine razmišljalo i o uvođenju zakona prema kojem bi svaka plodna žena morala da ima četvoro djece, od kojih bi njihovi očevi morali da budu “rasno čisti”.

Vođa SS Hajnrih Himler bio je velik zagovornik te ideje. Otac te djece nakon ispunjenja kvote s jednom ženom tada bi bio “pušten” iz braka kako bi mogao da oplodi još žena. Ipak, zakon nije nikad odobren, jer se strahovalo da bi rezultirao društvenom anarhijom. Na rođendan svoje majke 12. avgusta, Hitler koji je cio život veličao i patio za njom, odlučio je da dodjeljuje takozvani Majčinski krst ženama koje bi rodile najviše djece.

Zlatni krst bi dobile žene koje su rodile čak osmoro djece, srebrni se dobijao za šestoro, dok je bronzani bio namijenjen za one sa “samo” četvoro djece. Izuzev nekoliko specifičnih poslova, Hitler nije vidio nikakvog smisla u tome da žene rade, njihova je uloga bila da samo budu odlične majke i supruge svojim muževima, a to su mogle da budu jedino ako su apsolutno posvećene kući i porodici, odnosno djeci i suprugu.

Od malena su se djevojčice učile da “dobre Njemice” treba da se udaju mlade i usreće svog supruga.

“Misija žena je da budu lijepe i donose djecu na svijet. Ženka u ptičijem svijetu se uljepšava za svog mužjaka i za njega nosi jaja. U zamjenu, mužjak se brine o njoj sakupljajući hranu i čuva je od neprijatelja”, rekao je ministar propagande Jozef Gebels 1929. godine.

U Vajmarskoj Njemačkoj bilo je oko 100.000 učiteljica, 3.000 doktorki te oko 13.000 pjevačica. Za samo nekoliko mjeseci nakon Hitlerovog dolaska na vlast, brojne doktorke i državne službenice dobile su otkaz, a to je isto čekalo i advokatice.

Početkom Drugog svjetskog rata bile su rijetke one žene koje su imale posao s punim radnim vremenom. Ipak, zbog nedostatka osposobljenih ljudi, 1937. godine donijet je zakon prema kojem su žene morale da odrade “godinu dana dužnosti”, u kojoj je patriotski trebalo besplatno da rade kako bi pomogle nacističkom “ekonomskom čudu”.

Kao domaćicama i majkama, njihovi životi mogli su lako da im se kontrolišu, a savjetovalo im se da ne nose šminku i pantalone. Nije bilo dozvoljeno farbati kosu ili nositi minival, jer se vjerovalo da to može da ima loš uticaj na zdravlje, a posljedično i na plodnost.

Ženama se strogo zabranjivalo da mršave-jer se smatralo da je jača građa najbolja za donošenje zdrave i jake djece na svijet, a mršave žene će imati puno komplikacija u trudnoći. Iz istog razloga nije se smatralo da je dobro i da puše.