Sonja Kalajić je profesorka violine u beogradskoj Muzičkoj školi „Stanković“ i prva “testerašica” u Srbiji. Njeni koncerti „Šik šok barok“, s pijanistkinjom Vanjuškom Marinković, kombinacija su glume, muzike, bliski kabaretskoj predstavi.
Testera postoji više od jednog vijeka na svjetskim muzičkim scenama, a Sonja se zaljubila u nju nakon francuskog filma „Delikatesna radnja“, u kojoj plamti ljubav između testeraša i čelistkinje.
Nažalost, tada nije postojao neko ko je mogao da je nauči da svira ovaj neobični instrument. U međuvremenu počela je da pleše tango i to ju je odvelo u Argentinu, gdje je živjela dvije godine.
Jednom od tamošnjih prijatelja povjerila je da joj je neostvareni san sviranje testere. On je uskliknuo: „Ali ja znam čovjeka koji će te naučiti!“.
Tako se upoznala pustinjaka Rodriga Gera. Svaki drugi dan putovala je tri sata do džungle, gdje Gero živi u kolibi pored rijeke.
“Kada sam ljudima u Beogradu pričala šta radim, mislili su da sam otkačila. Čak sam zvala neke prijatelje, pa sam im preko telefona svirala, ali nikome nije bilo jasno šta ja to pokušavam, koji su to zvuci. Govorili su joj svi da traći i vrijeme i novac”, ali to jedno ljeto u Argentini napravilo je čudo u njenom životu.
Sonjine koncerte posjećuju i oni koji ne vole klasičnu muziku, a zahvaljujući testeri sada je dobila i ulogu u predstavi Srpskog narodnog pozorišta, a gostovala je u raznim TV emisijama u kojima je predstavljala svoj, za domaće prilike, neobičan talenat.
Sviranje testere koliko je zabavno, toliko je i teško. Potreban je istančan sluh, brzi refleksi, mnogo rada, truda…
“Kada sam počela da sviram testeru, izubijala sam koljena, a i nabildovala sam se”, priča.
“Bez šale, ne bih bila dobra testerašica da nisam magistar violine”.
Sonja potiče iz umjetničke porodice. Mama Vesna Vujica je ugledni arhitekta, a otac Dragoš Kalajić bio je pisac, novinar i slikar.
Kao dijete Sonja je željela da postane hirurg. Zatim je prešla na biologiju i muziku. Čime će se od to dvoje baviti, dvoumila se sve do fakulteta.
“Tata je često slušao klasiku i to je prva muzika koju sam upoznala. A za ljubav prema violini više mogu da zahvalim dedi Ivi Vujici, koji je bio violinista. Na njegovoj violini ja danas sviram”.
Roditelji su mnogo radili kada je bila mala i često su joj govorili: „Ćuti, sada moramo ozbiljno da radimo, idi u sobu.“
To ju je jako nerviralo. Kada je počela da svira violinu, najveće zadovoljstvo joj je bilo da im odbrusi: „Slušaj, ja sada moram da radim! Ne mogu da pričam sa tobom!“
Ideja da odmalena ima nešto po čemu može da se istakne natjerala ju je da bude disciplinovana. Mnogo je vježbala. Imala je viziju da će biti veliki koncertni muzičar.
Za njeno djetinjstvo vezano je mnogo veselih anegdota.
Imala je četiri godine kada je poznati kompozitor pozvao njenog tatu i zamolio ga za pomoć pošto su bili jako dobri prijatelji.
Bio je pijan i plašio se da će ga žena grditi ako ga vidi takvog, pa je smatrao da je dobro da dođe kod njih dok se ne otrijezni.
Sonjini roditelji imali su studio u potkrovlju, dizajniran po zamisli njene mame – zidovi obloženi ogledalima, vrata na podu i bijelo krzno preko cijelog poda.
“Tata je morao da ide na posao i rekao mi je: ‘Slušaj, Sonja, gore, u studiju je jedan čika, ubiće ga žena ako ga vidi pijanog. Kad dođe mama, ti joj to reci zašto tu spava’. Ja kažem tati da sam razumjela sve, on ode, dolazi mama. Ulazi u kuću i vidi nečiju jaknu, pita me ko je tu. U tom trenutku kompozitor se budi i viče, vrišti: ‘U pomoć’, ne zna gdje se nalazi jer sebe vidi svuda po sobi u ogledalima, a vrata nigdje. Moja majka u čudu, ne zna šta da radi, ne zna ko je to u našoj kući… A ja kažem: „Pssssst, ćuti, mama, čika je ubio ženu!“ Oduzela se”.
Sonja smatra da talentovani ljudi treba da podstiču razvoj države, te da je njeno umjetničko djelovanje zapravo misija.
“Imam osjećanje misije, koliko god to zvučalo prepotentno, i smatram da ko god posjeduje neki talenat ima i obavezu da podstiče razvoj države. Odatle moja posvećenost pedagogiji i javnim nastupima, komponovanju, traganju za neobičnim instrumentima, popularisanju klasične muzike… A sa druge strane imam krajnje djetinju prirodu. Poigravam se, iskušavam sebe. Postavim ciljeve koji su mi izazovni i nedostižni, koji mi zatim postanu igra i na kraju igračka kojom sam se već izigrala. To me vodi kroz život”.
Za sebe tvrdi da nije osoba koja traži avanturu, ali joj se stalno nameću.
“Najveća avantura koja mi se dogodila je odlazak u Brisel kod Filipa Rodića. Upoznala sam ga preko interneta. Zaljubila sam se u njega praktično na neviđeno. Na kraju je ispalo da smo živjeli u istom kraju, na Vidikovcu, vjerovatno smo se sto puta sreli, bili na istim žurkama… Ali prosto nije bio trenutak da se upoznamo. Život je stvarno pun iznenađenja”.
