Zašto se vjerovanje u Boga ne tretira kao najobičnija ludost?

Kada bi vam odrasla osoba prišla i izjavila da razgovara ili barem pokušava da komunicira sa nevidljivim bićem koje upravlja svemirom, vjerovatno biste pokušali što prije da pronađete izlaz i pristojno napustiti prostoriju. Da ta ista osoba izjavi da želi da upravlja vašim životom ili barem nekim njegovim aspektima, vjerovatno biste učinili isto. Samo, ovoga puta vjerovatno brže. Ipak, takve stvari se neprestano događaju. Na primjer, vjerovanje u Boga.

Politika i religija oduvijek idu ruku pod ruku. Mnogi političari i predsjednici, uprkos odvojenosti države i crkve, uvijek naglašavaju svoje vjerovanje u Boga, kako bi privukli glasače. To je bio slučaj i sa Donaldom Trampom, iako bismo ga po malo čemu mogli nazvati tradicionalnim predsjednikom i vjernikom.

Ako pričaš sa Bogom, religiozan si. Ako Bog priča s tobom, psihotičan si

Din Barnet, doktor neurologije, pozabavio se ovom temom. U tekstu napisanom za The Guardian se osvrnuo na nedoslednost medija koji su Trampa često nazivali ludakom. Ali ne i u slučaju kada je izjavio da je predstavnik svemogućeg, nevidljivog božanstva koje je svijet stvorilo za šest dana. Njegov potez je, u tom slučaju, opisan kao cinično podilaženje.

Ako pričaš sa Bogom, religiozan si. Ako Bog priča s tobom, psihotičan si, rekao je dr. Haus u popularnoj televizijskoj seriji. Ova i slične izjave imaju namjeru da naglase dvostruke aršine. Prvi se primjenjuju u slučaju prihvatanja nečijih vjerskih uvjerenja, dok u isto vrijeme slične, naučno neutemeljene tvrdnje smatramo znakom psihičkih smetnji. Dr Barnet tvrdi da postoji razlog za ovu i ovakvu nedoslednost.

Šta je psihoza?

Psihoza se definiše kao gubljenje dodira sa stvarnošću, a manifestuje se na različite načine. I zapravo je uznemirujuće uobičajena. Naši kompleksni mozgovi su osjetljivi na niz unutrašnjih poremećaja, od psihičkih do fizičkih bolesti. Štaviše, toliko su osjetljivi da psihozu nazivamo i dijagnozom isključivanja jer prvo moramo isključiti niz drugih problema prije nego što uopšte možemo dijagnostikovati psihozu.

Psihoza se najčešće manifestuje kroz halucinacije (lažna percepcija da nešto što ne postoji zapravo postoji) i deluzijski poremećaj (iluzije, vjerovanje u nešto što nije istina).

Halucinacije mogu biti jednostavne. Na primjer, neko uporno tvrdi da medvjed u prostoriji želi pomfrit. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe i provjeriti da li se u sobi zaista nalazi brbljivi medvjed. U slučaju da medvjeda nema, osoba vjerovatno halucinira.

Sa druge strane, iluzije su malo kompleksnije

Iluzije su malo komplikovanije jer se ne radi o onome što neko vidi, već o onome u šta vjeruje.

Kod ljubomornog podtipa iluzionista, bolesnik misli da mu je bračni drug ili ljubavnik nevjeran. Kod proganjajućeg podtipa, bolesnik misli da se protiv njega spletkari i da ga neko špijunira, maltretira ili zlostavlja.

Iluzije je izuzetno teško pobiti argumentima, bez obzira na snagu dokaza. To je vjerovatno jedan od ključnih razloga zašto psihotičnu osobu koja vjeruje da je prate nikada nećete razuvjeriti. Dok vi vidite starca koji šeta psa, oni vide vladinog špijuna. Ako dopustite da vas uvuku u raspravu, do kraja prepirke će vjerovatno zaključiti da i vi radite za “njih”.

Zašto je vjerovanje u Boga u redu, a ostale iluzije nisu?

Dr sa početka priče se pita zašto vjerska uvjerenja ne tretiramo na isti način kao i druge iluzije. Vjernici su takođe skloni pružanju otpora kada njihova uvjerenja dovedete u pitanje.

Vjerovati da na nebu postoji svemoguća očinska figura koja posmatra i osuđuje sve što radite ili da će se njegov sin, koji je umro prije više od 2000 godina, vratiti svakog trena, nije ništa manje suluda od mračnih vladinih sila koje prate svaki vaš korak. Štaviše, ovo drugo daleko je vjerovatnije od ovog prvog.

Zašto smo popustljiviji u slučaju vjere?

Barnet objašnjava da iluzije stvaraju anomalije u ljudskom mozgu. Preciznije, anomalije u dijelu mozga koji tumači šta se događa i šta bi trebalo da se dogodi. Mozak po pravilu održava mentalni model toga kako bi svijet trebao da funkcioniše, na osnovu iskustva. Uvjerenja, iskustva, očekivanja, pretpostavke, kalkulacije, sve to je kombinovano u generalnom shvatanju toga kako stvari funkcionišu. Tako znamo šta da očekujemo ako stavimo ruku na vruću ringlu, bez potrebe da svaki put iznova prolazimo kroz proces razumijevanja što se događa. Na svu sreću, mozak je dobar što se filtriranja nepotrebnih informacija tiče. Iluzije su ono što se događa kad ovaj sistem prestane da funkcioniše.

Bitno je ko razgovara sa Bogom

Barnet tvrdi da je problem u tome da naš mozak ne dolazi sa ovaj svijet sa iskustvom. To je nešto što postepeno izgrađujemo tokom vremena i temeljimo naša znanja na životnom iskustvu i edukaciji.

Stoga, ako ste odgojeni u sredini u kojoj se vjeruje da na nebu postoji Bog ili da je zemlja ravna ploča ili da svijetom upravljaju bogovi sa šest ruku nema razloga da i vi u to ne vjerujete. Ništa što svakodnevno doživljavate ne pobija tu tvrdnju pa je i vaš mentalni model svijeta u skladu s time.

To je razlog zašto se deluzijski poremećaji dijagnostikuju samo u slučajevima kada iluzije nisu u skladu sa postojećim sistemom vjerovanja. Ako vjernik u crkvi priča sa Bogom, to je sasvim normalno ponašanje. Ako isto to, tokom poslovnog sastanka, učini ateista, vjerovatno ima psihičkih problema. No, ako obojica započnu tiradu o tome da će svijet nestati za 30 minuta zbog ljutih letećih žaba koje žive na Suncu, obojica imaju ozbiljnih problema.

Osim ako i to ne postoji u Bibliji.