Zanimljivosti

Zavodila je visoko društvo, na kraju završila sama

Nekada se za nju govorilo da je bila najljepša žena Evrope 19. vijeka, kraljica stila i drame, model, ljubavnica, samoproklamovana muza, narcisoidna; jedna stvar koju treba znati o italijanskog Grofici od Kastiljonea je da je bila ozbiljno tašta.

Poslata u Pariz 1856. kako bi stekla naklonost vladajućeg kralja Napoleona III, nije gubila vrijeme uplićući se u ozbiljne skandale sa krunom, sve usput razvijajući svoju popularnost “slavu” kroz stotine, složenih, samo-režiranih fotografija.

U vrijeme nastajanja fotografije, Vojvotkinja je imala kolekciju koja bi danas mogla da se uporedi sa kolekcijom selfija Kim Kardašijan (pravi primjer današnje “celebrity” ličnosti). Upravo će taština i opsesija sopstvenom ljepotom definisati cio njen životni stil, oko kojeg se vrtio njen status, identitet i na kraju smrt.

Uvedena u francusko visoko društvo kao “misteriozna šahovska figura”, bila je promiskuitetni ulog koji treba da osigura profitabilne odnose između francuskog i italijanskog kraljevstva. Virdžinija Oldoini, Grofica od Kastiljonea sa 17 godina se udala za italijanskog grofa, ali po naređenju njenog proračunatog i moćnog rođaka, Grofa od Kavura, tajno joj je dodijeljen zadatak da zavede francuskog imperatora, ispred nosa svog muža.

Grofica je naravno uspjela, i njen novo-otkriven uticaj i poštovanje obezbijedili su joj pozive na strogo tajne sastanke sa međunarodnim liderima, trajna sigurnost mnogih zapadnih nacija pripisuje se njenom doprinosu. Čak se vjeruje da je ubijedila Ota fon Bizmarka da poštedi Pariz Pruske okupacije nakon Francusko – Pruskog rata, kada je bila pozvana da upozna pruskog princa.

Virdžinija Oldoini, iako obdarena oštroumnošću i jačinom, vrlo brzo se povukla iz obavještajnih igara i umjesto toga progutala ju je sopstvena taština i u privatnom i u javnom životu.

Pariski period u životu grofice od Kastiljonea obilježen je snažnom opsjednutošću sopstvenom slikom, opsjednutošću na granici narcisoidnosti.

Zaintrigirana relativno neistraženim fotografskim medijem, došla je u studio Majer i Pirson, čiji je fotografski atelje na Kapucinskom bulevaru francusko visoko društvo obožavalo.

Ovo partnerstvo je na kraju proizvelo preko 400 njenih portreta, količina koja je do tada bila nezamisliva u to vrijeme, prije svega zbog zahtjevnih ekonomskih, radnih i eksperimentalnih ulaganja da bi se proizveo samo jedan snimak (korišćena je suspenzija soli srebra u obiliku želatina), novac je naravno uložio njen muž.

U želji da ovjekoveči svoju mladalčku ljepotu, osmislila je seriju intrigantnih scena sa namjerom da ovjekoveči kako realno tako i simbilično moment iz svog života. Svaka slika je bila naglašena bogatim kostimima, postavkom i pozama koje su bile izuzetno inovativne, ne tradicionalne i nadrealne; smjela artistička crta koja je dopunjavala veo misterije koja je okruživala njenu ličnost.

Skrivajući se iza vela taštine zapravo je željela da izrežira ove fotografije kako bi dostigla nivo perfekcije koji je jedino njen mozak bio u stanju da osmisli.

Uprkos njenoj božanskog fasadi, njenom porcelanskom tenu i teatralnosti, kojoj su mnoge žene zavidjele i pokušavale da oponašaju, Grofica nije bila omiljena. Imala je svega nekolicinu prijatelja i skoro nikada nije razgovarala sa ženama.

Muž ju je napustio nakon svega tri godine braka, vrativši se u Italiju bijesan i bankrot.

Mnogi koji su imali priliku da je upoznaju opisivali su je kao arogantnu i “poremećenu” ličnost, naglašavajući da “njeni motive nisu bili najjasniji”. Iako je, na neki način, Grofica bila pionir rane fotografije ili umjetnica na neki način, niko posebno ne želi da joj za to oda priznanje.

Kako je starila i njen dragocjeni izgled blijedeo, Grofica se sklonila od svih pogleda, uključujući i svog. Tokom ovog “perioda žalosti”, koji je trajao sve do njene smrti, živjela je povučeno u svom stanu na Trgu Vandom, ogledala su bila uklonjena, a svaka površina bila je prekrivena crnim pogrebnim platnom.

Stan bi napuštala samo noću, povremeno svraćajući do studija kako bi realizovala još poneki foto projekat, koje će kritičari kasnije opisati kao još morbidnije i luđe od njenih ranijih portreta.

Umrla je u Parizu u 62 godini, sahranjena je na pariskom Per Lašez groblju, a na njenom grobu je obična nadgrobna ploča. Prije svoje smrti očajnički je pokušavala da na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. dobije prostor za izložbu svojih fotografija koju je nazvala “Najljepša žena vijeka”.

U tome nije uspjela.

Send this to a friend