Njeno ime je Melisa Mekriken i ona je sinetetski umjetnik.
Sinestezija je neurološki fenomen u kom se čula ujedinjuju i prepliću.
Ako mislite da smo zavirili u izmišljeni svijet bajki, prevarili ste se. Spomenuta fascinantna sposobnost zove se sinestezija, a sinestete, ljudi koji je imaju, iako su vrlo rijetki – žive oko nas.To je neurološki fenomen u kom stvarna informacija primljena putem jednog čula, automatski i nesvjesno pobuđuje dodatno iskustvo nekog drugog čula ili više njih. Stari Grci su to istovremeno prožimanje više čula opisali riječju koja objedinjuje istovremenost iskustva i percepciju (syn: zajedno i aisthesis: percepcija).
“Ono što čujem u mom mozgu stvara boje”, kaže Melisa.
“Kada krećem da stvaram djelo, prvo preslušam pjesmu da uvidim koja boja dominira. Postoji mnogo pjesama koje ne volim, ali volim kako izgledaju, poput brojnih pop pjesama koje mogu da budu roze i ljubičaste i svih tih jarkih boja”, kraze Melisa kroz osmijeh.
Ipak, poštuje pop izvođače tj. njihove hitove.
Melisa ističe da je potrebno biti u posebnom stanju, odnosno raspoloženju, da bi naslikala nešto. U suprotnom, slika neće biti dobra.
Najviše voli džez zato što joj se, kako kaže, javljaju zlatna, plava i bijela, kada sluša tu vrstu muzike.
Melisa kaže da je muzika uvijek zauzimala važno mjesto u njenom životu. Voli da sluša svog brata kada svira gitaru i to joj budi razne emocije i uspomene.
Iako nije nadarena za muziku, čini je srećnom što je ipak može proizvesti na sebi svojstven, neobičan, način.
