Zbog opklade krenuo na put oko svijeta sa 150 dinara

Priča Milorada Rajčevića, prvog srpskog putnika koji je obišao svijet sa mjesečnim honorarom od 150 dinara, kosi se sa današnjim razmišljanjem da para vrti tamo gdje burgija neće. Leskovčanin kome je u vizitkarti pisalo “svjetski putnik” postao je urbana legenda o avanturističkom duhu i čeličnoj volji koja se u današnjem svijetu rijetko viđa.

Milorad je rođen krajem 19. vijeka u okolini Leskovca gdje je završio četiri razreda osnovne i dva razreda građanske škole. Zbog svog radoznalog uma i stalne potrebe da negdje luta, mnogi vršnjaci i poznanici su ga smatrali jako čudnim djetetom. Sa druge strane, on je svoj put krčio sam. Neosporan talenat i interesovanje za slikarstvo odveli su ga u Beč kada je imao samo 15 godina, gdje je prve korake učio od dvorskog slikara.

Nemiran duh mu nije dao mira. Nije uspio da se skrasi u Beču pa je počeo da obilazi jedno mjesto za drugim – Salcburg, Minhen, Štutgart, Nirnberg, Ulm. Potom odlazi u Francusku, gdje tri mjeseca provodi u Parizu radeći u ateljeu slikara Žorža Vebera. Iz Francuske nastavlja dalje za Švajcarsku gdje obilazi Ženevu, Lozanu, Bern, Cirih, Bazel i Lucern.

Avanturistički duh o kome će kasnije pisati mnogi, vodio je Leskovčanina od jedne do druge tačke, na kojima se nije pretjerano zadržavao. Za vrijeme boravka u Rijeci dolazi na ideju da ode u Ameriku. Na riječkom pristaništu upoznaje kapetana Marka Karaksića pomoću kojeg dobija mjesto na prekookeanskom brodu “Ultania” koji je išao za Njujork.

Boravak u Americi

Kada se brodom uputio za Ameriku, srpski putnik je nakon samo nekoliko mjeseci vraćen u Evropu, pošto je otkriveno da nema pasoš. Međutim, za kratko vrijeme na zapadu, Rajčević je živio život punim plućima, sve dok na maratonu nije povrijedio nogu, zbog čega je morao u bolnicu. Upravo tada je otkriveno da Milorad ne posjeduje dokumenta, pa je vrlo brzo bio na brodu za Stari kontinent. Za nemirnog putnika, to je bio samo okidač da nastavi svoje putešestvije.

Po povratku, posvetio se oporavku u Rumuniji, a zatim nastavio ka Carigradu, odatle u Aleksandriju da bi na kraju završio u Jerusalimu. Prvo putovanje trajalo je četiri godine, tokom kojeg je naučio pet jezika.

Opklada vijeka

Rajčević se početkom 20. vijeka vratio u Srbiju i posvetio sportu, njegovu prvu ljubav još od djetinjstva. Kao u svim ostalim slučajevima, nije prošlo mnogo dok nije pronašao novi izazov u “Malom žurnalu”, jednom od najtiražnijih srpskih listova u to vrijeme. Zakucao je na njihova vrata 1910. i očarao osnivače i urednike lista, braću Savić.

Vispreni i spremni za izazove, urednici su u Miloradu vidjeli nemiran duh i ponudili mu šansu koja se ne odbija. Poput Fileasa Foga, glavnog lika u romanu Žila Verna “Put oko svijeta za 80 dana”, Leskovčanin kreće na putešestvije od dvije godine obilazeći Evropu, Aziju, Ameriku i Afriku, uz mjesečni honorar od 150 dinara.

Kako bi pravila bila ispoštovana, Miloradova obaveza je bila da iz svakog mjesta redakciji “Malog žurnala” pošalje dopis i potvrdu vlasti kao dokaz da je bio u svakom od mjesta koje navodi. Rajčeviću se ova ponuda činila kao ostvarenje snova, pa nije iznenađenje što je oduševljeno prihvatio i krenuo na dugačak put, prepun prepreka i uspomena.

Put oko svijeta za nagradu od 10.000 dinara

Milorad Rajčević na put kreće 14. marta 1910, sa rancem na leđima i praznom sveskom u koju je namjeravao da nakupi potpise svih uticajnih ljudi koje tokom avanture sretne. I, upravo to se desilo nakon samo dva dana. U Gornjem Milanovcu se prvi potpisao princ Đorđe Karađorđević lično. A potom, dok je prolazio kroz Crnu Goru, potpis je ostavio i crnogorski prestolonasljednik Danilo.

Odatle, avanturista nastavlja u Italiju, Francusku, Englesku, Njemačku, da bi putovanje Evropom završio u Rusiji, tačnije Sibiru. Na svakoj unaprijed određenoj “stanici”, Milorad je podizao sumu od 150 dinara koja mu je bila dovoljna da preživi.

Biciklom kroz Aziju

Većinu brdovitih i bajkovitih krajeva Azije prolazi bicikom. Bio je impresioniran i začuđen tradicijom i običajima, ali i ljudima. Tada je osjetio snažan nalet nostalgije za Evropom i njemu poznatim stvarima. Zato se iznenađuje kada u ruskoj Mandžuriji na prijemu kod guvernera čuje starog ruskog oficira koji pjeva srpsku pjesmu “Rado ide Srbin u vojnike”, koju je ovaj naučio od generala Jovana Lipovca Crnogorca sa kojim je služio u Rusko-japanskom ratu. Odatle se upućuje u Vladivostok, Japan a onda u Sijam. Tada ga, u Sijamu, na kraljevskom prijemu daruje kralj – Miroslav je dobio motorni bicikl što mu je znatno ubrzalo putovanje.

Dolazak u Beograd

Prije svečanog dočeka u Srbiji, Milorad je obišao Indiju, Persiju, Siriju gdje ga dočekuju jerusalimski i jermenski patrijarh. Međutim, vječiti avanturista nije uspio da obiđe preostala dva kontinenta – Ameriku i Afriku. Doček u Beogradu je bio nalik filmskom, koji su inače braća Savić ovjekovečili snimkom, a kasnije prikazivali u svom bioskopu.

Dugo se Rajčeviću nije dalo da obiđe preostala dva kontinenta, uglavnom zbog ratova u kojima je i sam učestvovao. Po završetku Prvog balkanskog rata, Rajčević obilazi Ameriku uzduž i poprijeko, i uveliko planira putovanje u Afriku.

“Iz žarke Afrike”

Nije mu se dala ta Afrika, ponovo je spriječen. Morao je da sačeka završetak Prvog svjetskog rata i kao dopisni novinar “Malog žurnala” posjeti Crni kontinent. Tada je napisao svoje dvije knjige “Iz žarke Afriike”, a najupečatljiviji pisani trag ostavila je njegova putnička knjiga – najveća i najvrijednija zbirka autograma znamenitih ličnosti.

Sudeći prema izvorima, Milorad Rajčević se 1939. javio fotografijom iz Hilandara, noseći odoru svetogorskog iskušenika. Potpisao se kao Evdokije Rajčević i ostavio svoju adresu. Poslije godina putovanja – konačnu adresu.