Najveća ledena doba – tri najpoznatija iz prekambrijuma, zatim devona, kao i gornjeg karbona i perma – bila su toliko davno da su njihovi tragovi danas gotovo nevidljivi. Ali da li ste znali da su prije samo nekoliko stotina i ljudi bili svjedoci jednog malog ledenog doba?
Posljednje ledeno doba, za koje naučnici često naglase da nije bilo “pravo” zahvatilo je Zemlju u 13. vijeku – led je počeo da se širi Atlantikom, a nekoliko decenija kasnije ljeta na sjeveru Evrope više nisu bila topla. Takozvano Malo ledeno doba počelo je neprimjetno i polako, tek povremenim žestokim zimama.
Početkom 16. vijeka ljeta su postala vlažna, a zime veoma duge. Prosječna godišnja temperatura pala je za oko 1,5 stepeni Celzijusovih, što je prouzrokovalo nestajanje šuma u višim predjelima. Led je sredinom 16. vijeka počeo da se širi, pa je zahvatio neke alpske prevoje, a u arktičkim krajevima proširila se površina ledenog mora. Temza je prvi put bila zaleđena 1607, a posljednji put 1814. godine.
Zbog velikih hladnoća napušteni su brojni posjedi u Alpima, Norveškoj i na Islandu. Seljaci su promijenili vrijeme sjetve i žetve da bi se prilagodili uvijek nepouzdanim klimatskim uslovima. Finska je izgubila trećinu stanovništva zbog gladi i bolesti.
Čak je i sjeverni dio Jadranskog mora bio zaleđen. Najhladnije je bilo oko 1550. i od 1700. do 1850. godine. Zima 1794/95. bila je posebno oštra, tako da je francuska vojska prelazila preko zamrznutih rijeka u Holandiji. Njujorška luka se zaledila 1780, pa su ljudi mogli da pješače od Menhetna do ostrva Steten.
Između 1430. i 1850. godine zbog pojave snažnih sjevernih vjetrova, zamrzavanja mora i rječnih tokova, došlo je i do promjena u biljnom i životinjskom svijetu. Sredinom 19. vijeka, prosečna godišnja temperatura ponovo je porasla, pa su se lednici opet povukli.
Razlozi za pojavu Malog ledenog doba mogli bi biti raznovrsni i naučnici nemaju jedinstven stav, ali neki od mogućih su smanjeno zračenje Sunca, velika vulkanska aktivnost, smanjenje ljudske populacije usljed kuge koja je odnijela između 100 i 200 miliona života… No, ova dešavanja, u poređenju sa onim ranijim velikim ledenim dobima, nisu ostavila toliko duboke posljedice po svijet na Zemlji.
Početkom 20. vijeka, geolozi su bili pronašli čitav niz dokaza da se klima mijenjala tokom geološke istorije Zemlje, i prije ovog malog ledenog doba o kom postoje zapisi, ali nije bilo ispravnog objašnjenja šta je mogao biti uzrok.
Odgovor je dao naučnik Milutin Milanković. Kao izuzetan poznavalac Njutnove nebeske mehanike, Milanković je uzroke potražio izvan Zemlje, u svemiru i zaključio je da se srednja temperatura atmosfere mijenjala zbog toga što Sunčevo zračenje koje stiže na Zemlju nije uvijek bilo jednakog intenziteta. Ova ideja je i ranije postojala, ali prije Milankovićevih tačnih proračuna niko nije uspijevao da je dokaže i uskladi sa otkrivenim tragovima glacijacije.
Milanković je strpljivim računanjem uspio matematički da opiše čak 600.000 godina promjena klime na Zemlji. Pošto su krajem tridesetih godina prošlog vijeka mnogi geolozi već prihvatali njegove proračune, Milanković je riješio da ih sve objedini i tako svoju teoriju predstavi u jednoj knjizi objavljenoj 1941. godine.
“Kanon osunčavanja” ili, u punom nazivu “Kanon osunčavanja zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba” je i danas aktuelno djelo, i jedno od rijetkih koje je najprije izašlo u Srbiji da bi potom postavilo temelje jedne čitave naučne discipline.
