O raspravi povodom ovog pitanja, u zapisniku se navodi: “Lord Solsberi (Velika Britanija) izjavljuje da njegova vlada nikada nije priznala ovu nezavisnost i traži izostavljanje riječi “konačno”. Iz razmjene mišljenja po ovom pitanju proističe da je Njemačka u principu priznala nezavisnost Knjaževine i da ju je Austro-Ugarska već formalno priznala. Na pitanje koje je predsjednik postavio, predstavnik Francuske odgovara da je Francuska implicite priznala. Opunomoćeni predstavnici Rusije izjavljuju da njihova vlada nije nikada ni prestala da je priznaje, budući da crnogorske knjaževe nije potvrđivao sultan i da nijesu plaćali danak. Njihove ekselencije (misli se na predstavnike Austro-Ugarske, Francuske, Njemačke i Rusije) traže da se zadrži postojeći tekst člana…” Nakon rasprave o nekim imovinsko-pravnim pitanjima, koja će se javiti prilikom pripajanja pojedinih oblasti Crnoj Gori, sjednica je završena u 17 časova.
Opet o „crnogorskom pitanju“
Tri dana kasnije, održana je druga sjednica posvećena “crnogorskom pitanju”, na kojoj je austrougarski predstavnik saopštio podatke o novoj crnogorskoj granici. Prema njegovim riječima, crnogorska granica prema Hercegovini mora ići šest kilometara istočno od linije Bileća-Korita-Gacko, što znači da Crna Gora ostaje bez Bileće, Trebinja i Gacka, a dobija samo Nikšić. Zatim, Crna Gora dobija Kolašin, Plav i Gusinje, a Osmanskom carstvu ostaju Berane. Granica dalje ide rijekom Tarom, tako da ništa preko Tare ne pripada Crnoj Gori. Podgorica sa Spužem i Žabljakom Crnojevića pripaja se Crnoj Gori, a na Primorju samo Bar sa okolinom – od rijeke Željeznice do planine Vrsute, i od vrha planine Možure do zaliva Kruči. Ulcinj se vraća Osmanskom carstvu, a Spič posjeda Austro-Ugarska. Na ovoj sjednici donijeto je i rješenje o ograničavanju crnogorskog suvereniteta nad lukom Bar, tako da Austro-Ugarska dobija pravo sanitarne i pomorske kontrole nad dijelom mora koje pripada Crnoj Gori. Sve je ovo ozvaničeno 13. jula, kada je i potpisan Berlinski ugovor.
Crnu Goru priznala i Velika Porta
Berlinski ugovor imao je 64 člana. Dvadesetšesti, dvadesetsedmi, dvadesetosmi, dvadesetdeveti, trideseti, tridesetprvi, tridesetdrugi i tridesettreći član odnose se na Crnu Goru. Dvadesetšestim članom definiše se međunarodno-pravni položaj Crne Gore: “Crnoj Gori priznaju nezavisnost Visoka Porta i sve one visoke ugovorne strane koje to dosad nijesu učinile”.