Miodrag Braco Stevanović kroz slike oživljava vrijeme koje je pomalo zaboravljeno

“Moje slike poznate su javnosti od prije 15 godina, iako se kao pedesetogodišnjak decenijama družim sa umjetnošću. Sa bojama i platnom se družim od djetinjstva gdje pravim minijaturice za prodaju na crnogorskom primorju, od čega skupljam za prvi džeparac. Većina mojih radova nalazila se u kući, gdje mi je porodica bila najveći kritičar. Za tri i po decenije intenzivnog druženja sa kičicom, uveliko sam ovladao tajnama “slaganja” figura i boja. Ono što su drugi naučili na akademiji, samostalno sam “otkrio” čitajući stručne literature i u praksi provjeravajući sa znanjem”, kaže za CdM Miodrag Stevanović.

Za njega je čin slikanja veličanstven, moralan čin, blaženstvo duše. Slikom je spoznao svoj mir. Pejzaž i ženski akt su najčešći motivi na njegovim slikama, a svaki novi pogled novi je motiv.

“Može se slobodno reći da iza mene stoji jedan veliki dio života koji je posvećen slikarstvu. Imao sam 21. samostalnu izložbu, u našoj zemlji i inostranstvu. Najpoznatija izložba bila je u Briselu, Lajpcigu i Beču, gdje predstavljam Crnu Goru i njene ljepote u najboljem svijetlu. Zapažena izložba u Briselu, koju je otvorio ambasador Crne Gore u čijoj organizaciji predstavljam crnogorske motive, pred ambasadorima bivših republika Jugoslavije i zvaničnici Evropske unije. U Lajpcigu izlažem u evropskoj kući takođe i u Beču, gdje zaokupljam pažnju i njemačke i austrijske javnosti, gdje se predstavljam sa crnogorskim motivima”, dodaje Stevanović.

U Crnoj Gori u “Splendidu” akademski slikar i profesor Milo Pavlović je rekao: “Braco je jedan od rijetkih ljudi u Crnoj Gori koji pošteno slika, koji srcem slika i zbog toga Braca volim. On nije pomodni slikar, ne prati trendove, ne kopira nikoga, nego svoje podneblje, svoj Nikšić i eksterijere kojima hoda. On to prenosi na platno zanatski, veoma vješto i što je danas rijetko, pošteno. Jer mlađi i stariji ljudi u Crnoj Gori bez obzira na obrazovanje, na kulturu i likovnu i opštu, trude se da prate ono što je moderno, a zaboravljaju svoj kućni prag”.

“Među mnogim istoričarima umjetnosti izdvajam Violetu Vukosavljević i Kristinu Radović, Muharema Muratovića i Mila Pavlovića koji su dali značajan pečat mom stvaralaštvu. Inspiraciju pronalazim u predjelima Crne Gore, starim kolibama, u vremenu koje je pomalo zaboravljeno, koje oživljavam na mojim platnima, ljepota žene me uvijek privlačila i nju prenosim na platno. Takođe inspiraciju nalazim u mom Nikšiću gdje sam rođen, lijepim predjelima i okolinom Nikšića, gdje me vežu najljepše uspomene. Odrastati u Nikšiću i provoditi najljepše dane, inspiracije nikada nije falilo. Nikšić je to jednostavno pokazao vjekovima i iznjedrio puno velikih imena crnogorskog slikarstva”, kaže Stevanović.

Stevanović smatra da položaj slikara u Crnoj Gori nije na zavidnom nivou kao i kultura uopšte. Suviše malo prostora i u pisanim i elektronskim medijima, ostavljeno je umjetnicima. Polako pada u zaborav djelo ljudskih ruku, a sve više se okrećemo digitalizaciji i nebitnim dešavanjima vezano za politiku, stranačke pripadnosti, rijalitijima. Nikada ne može i nikada neće moći elektronskim putem da se zamijeni ruka jednog slikara, da se oslika njegova želja, tanka nit prenešena četkicom na platno.

“Uz sve poštovanje prema modernim slikarima i profesorima umjetnosti iza kojih je diploma akademskih profesora, mislim da doprinose u ovom vremenu i suviše, kroz moderno slikarstvo digitalizaciju umjetnosti. Iskreno se nadam da će od Pikasa na ovamo sve biti izbrisano rukom. Iza ovih riječi stoji autodidakta, koja još uvijek realno i na svojstven način i krajne pošteno prenosi to na platno. I muzika i slikarstvo na ovim prostorima od kraja 80-ih polako ide i gotovo nestaje zahvaljujući elektronskim i komercijalnim svrhama”, smatra on.

Govoreći o jednom umjetniku, njegovom stvaralaštvu, inspiraciji, motivima koje slika, težini, radosti ili djelu, stoji više od 2800 eksponata i 21. samostalna izložba.

“Na 21. izložbi je predstavljeno oko 700 mojih slika, to pokazuje veliko odricanje i zapažen rezultat u mom stvaralaštvu. Svaka muzička grupa koja je snimila dvadeset i jedan album mora biti jako poznata, jer ipak niko ne bi snimao i pravio toliko albuma ako ne bi bio uspješan. Iza svake moje izložbe stoji jedan predani rad, ništa manji čak i veći od jednog muzičkog albuma, a troškovi su gotovo isti. Ovo upoređujem da bih dočarao koliko je potrebno predanosti i odricanja za jednu izložbu, ali ipak nam se ne dava toliki prostor kao ljudima koji stvaraju šunt, rijalitije i nebitna stranačka sučeljavanja. 

Poznato je da umjetnik stvara u tišini, u tišini živi, sa tišinom odlazi. Oko vidi, um zapamti, ruka naslika.

Stevanović je dobio dva zvanična poziva u Evropsku kuću, udruženja Srba i Crnogoraca u Parizu i u galeriji u Njemačkoj (Dizeldorf), u organizaciji gospođice Kovač Ljubice. To će biti prioritet u daljem njegovom stvaralaštvu.