Danilo Brajković
Sumirajući 2019, podstaknuti fenomenalnim decembarskim koncertom Džibonija u Podgorici i ranijim obiljem šarolikih zabavnih sadržaja u Crnoj Gori, prije nešto više od 365 dana zapisali smo da bi 2020. morala da bude bar korak ispred. Želja nam se, nažalost, zahvaljujući pandemiji korona virusa raspršila kao balon od sapunice.
Odakle početi i koju poruku poslati? Prelistavanje skoro devet mjeseci 2020. koji su protekli u znaku pandemije čak i nedovoljno upućene u situaciju na domaćoj šoubiznis sceni navešće na zaključak da nikada prije nije vladala takva tišina, premda se ni u regularnim okolnostima često nismo mogli pohvaliti nekim spektakularnim sadržajima. Ipak, pandemija nas je naučila da nedovoljno cijenimo ono što imamo u “normalnoj” svakodnevici. A stihovi Bajage i instruktora “hajde bože budi drug pa okreni jedan krug unazad planetu” ili “nisu čvorci pevali dok je iznad krovova svirala tišina” odzvanjali su sa svih strana…
OTKAZANO…
Uostalom, kako drugačije objasniti ovogodišnje jadikovanje za svim crnogorskim muzičkim festivalima nakon što su njihovi organizatori bili primorani da ne otključaju kapije, a lani se većina auditorijuma nije obazirala na njih i zabilježili su popriličan pad broja posjetilaca. Istina, ne možemo pobjeći od konstatacije da nam je nedostajala dobra svirka. Redom su otkazivani kotorski SeaRock, The Hype u Herceg Novom (nastupili bi Dubioza, Nele Karajlić, Džiboni…), City Groove u Podgorici (propala prilika da uživamo u novoj lokaciji i koncertu velikog Cukera), nikšićki Lake i Bedem fest (zabilježio onlajn izdanje), dugonajavljivani Sea Dance sa Martinom Geriksom u glavnoj ulozi… Svi ti festivali sigurno bi doveli u Crnu Goru i nekoliko desetina regionalnih i svjetskih zvijezda, u čijim nastupima bismo uživali i prepričavali ih, ali… Znate već. Maska, distanca i festival su kao rogovi u vreći. Nastavak uspješnih izdanja pod velikim je znakom pitanja.
Mnogi su finansijski uzdrmani, iz komšiluka već stižu najave da će se neke ozbiljne organizacije prosto “ugasiti”, pa će biti čudo ukoliko sve naše prežive. Nije bilo većih muzičkih dešavanja pod otvorenim nebom, a kamoli u zatvorenom. Da, Kulturno-informativni centar “Budo Tomović” ugostio je u oktobru Dušana Strajnića Dukata i pokušao da prekine tišinu u uslovima koji su daleko od uobičajenih koncertnih, ali ispostavilo se da to, prosto, nije rješenje. Pedeset ljudi u Velikoj sali koja prima više od 400? Sablasno.
ONLAJN SPAS
U takvim okolnostima crnogorski izvođači bili su primorani da se povuku u studio, oglašavaju putem dostupnih servisa na internetu i na društvenim mrežama, a samo najhrabriji uspjeli su da realizuju i poneki novitet. Žalićemo za neobjavljenim albumima (Sergej Ćetković, Vanja Radovanović…). U početku je ta forma onlajn koncerata bila zanimljiva, lijep način da se razbije karantinska monotonija, ali je bilo tragikomično posmatrati pokušaje nekih da iskoriste priliku za samoreklamiranje uprkos nedostatku adekvatne opreme, resursa i znanja kako bi to izgledalo i zvučalo pristojno. Ipak, svaka čast na trudu.
Led je u aprilu probila ekipa okupljenja oko projekta “Do pobjede” koji je na krilima vokala Bojana Delića nailazio i na pohvale i bio pod rafalnom paljbom kritičara zbog kvaliteta muzike, teksta i spota, istaknutih zastava, helikoptera… Tako je to u državi Crnoj Gori.
Da smo sredina koja po mnogo čemu zaostaje čak i za prosječnim pokazalo se i na primjeru nepostojanja udruženja koje bi štitilo prava muzičara i omogućilo im da sijaset apela koji su uputili nadležnim radi dobijanja dozvole za rad ne završe kao puke objave na Fejsbuku ili Instagramu. Tužno je bilo posmatrati njihov protest na kiši, ali valjda se iz te vode rodi lekcija za budućnost jedino ujedninjeni i “očišćeni” od amaterizma mogu postići rezultat.
Dok su iskusniji uglavnom odmarali, ako se to može tako nazvati, mladi muzičari su vrebali iz prikrajka i poprilično iskoristili šansu, po principu nemamo šta da izgubimo. Saznali smo za neka nova lica, no pravi test očekuje ih kada izađu pred publiku oči u oči. Imajući u vidu nedisciplinu koju smo demonstrirali u borbi protiv pandemije, načekaće se.
Odlukom RTCG-a Crna Gora drugu godinu zaredom neće učestvovati na Eurosongu. Ovogodišnje izdanje svakako je otkazano zbog pandemije, oči svjetske publike iduće godine biće uprte u povratničko roterdamsko, ali našim muzičarima uskraćeno je ono što je omogućeno i predstavnicima malene Malte, San Marina, Luksemburga… Daleko smo mi od Evrope.
POD MASKAMA
Pobjedu i poraz zabilježili su i organizatori Crnogorske nedjelje mode. Prvo su uspjeli da realizuju izdanje krajem juna, istina sa vrlo primjetnim kršenjem mjera u pogledu nedistanciranja publike na tribinama, a domaći učesnici istakli su se iako su kreacije stvarali u vanrednim okolnostima. Naravno, ne smijemo zanemariti ni da su mnogi od njih besplatno šili zaštitne maske i poklanjali ih zdravstvenim radnicima i ostalim akterima koji su bili na prvim linijama borbe protiv virusa.
Jesenje izdanje, ipak, nije bilo moguće održati, čak ni u digitalnoj formi, tako da je trud najavljenih učesnika pao u vodu, makar do neke nove prilike.
I kreatori su pronašli put do publike zahvaljujući internetu, pa se tako Instagram pretvorio u modnu pistu. Baš kao i muzičarima koji “tezgare”, imajući u vidu otkazana svadbena veselja, maturske proslave, a samim tim i broj prodatih svečanih odjevnih kombinacija, novčanik dizajnera se prilično stesao.
NEBESKA KAFANA
Nažalost, godinu na izmaku pametićemo i po odlasku nekoliko velikana regionalne muzičke scene. Rajko Dujmić simbol Novih fosila, Kićo Slabinac legenda tamburaške, zabavne i popularne muzike, Miša Aleksić basista i jedan od osnivača Riblje čorbe, Mikica Zdravković adut benda Čovek bez sluha, Džej Ramadanovski pjevač nad pjevačima, samo su neki od novih gostiju “Nebeske kafane…
Godina za zaborav, nema dileme. Iduća će poslužiti, prije svega, za postepen povratak u normalne tokove, kakvi god oni bili.
Vakcina će, uzdamo se u nju, biti rješenje ili melem na ranu, ali jedno je sigurno o onoj 2019. dugo ćemo maštati…
Odlican tekst Danilo!