Da bih skupio novac za prvi album, godinu i po sam radio u čeličani i to u trećoj smjeni

Jedan od najpoznatijih i najuspješnijih muzičara regiona, Dino Merlin, ovih dana promoviše novi singl, pjesmu “Krive karte”. Još je to jedna najava novog, 12. studijskog albuma nazvanog “Mi”. U ekskluzivnom razgovoru za Ekran, Dino je otkrio da je motiv za spomenutu novu pjesmu prilično neuobičajen:

“‘Krive karte’ je zapravo neka vrsta mog izvinjenja osobi koju sam povrijedio i do koje mi je jako stalo. Most koji nas je spajao srušio se i ovom sam ga pjesmom želio ponovo sagraditi. Nekad nam nebo podijeli krive karte i čini se da ne možeš odigrati partiju kako treba, ali onda pomisliš kako imaš možda prave ruke ili bar iskrenu želju da se pokaješ i kažeš da nećeš to više nikada napraviti. Eto, to je bio motiv za ovu pjesmu”, kaže autor i izvođač iza kojeg su višemilionski tiraži albuma, rasprodate regionalne, evropske, pa i svjetske turneje. A kad je Edin Dervišhalidović odrastao u rodnom Sarajevu, kao radničkom djetetu nije mu baš bilo lako pretpostaviti da će postići bilo što od nabrojanog. Sarajevo je u vrijeme njegove mladosti bilo multikulturalno središte bivše države, što je umnogome oblikovalo Dina i njegove vršnjake, posebno muzičare i ostale umjetnike:

“Čini mi se ovdje zgodnim spomenuti onu istorijsku dvojbu je li Napoleona proizvela Francuska revolucija ili je pak on proizveo samoga sebe. Jer činjenica je da je Sarajevo tih osamdesetih godina prošlog vijeka, kada sam se počinjao baviti muzikom, bilo neka vrsta spojene posude života koji smo živjeli, atmosfera i nas koji smo živjeli u tim kućama i zgradama. Možda to vrijedi i za Zagreb i Beograd, ne samo za Sarajevo, jer evo sad je jasno da su stvari, neću reći mnogo gore, ali sigurno drugačije. Naime, nema nekih tih velikih ploča, velikih pojedinaca ili bendova koji obilježavaju vrijeme kao nekada.”

Mlađa publika poznaje samo današnjeg Merlina i ne zna da ste teško došli do uspjeha?

“Tačno, ali znate, nekad je to i dobro da vas ljudi percipiraju samo ovdje i sad, a nekad volim i kad se neke starije generacije sjećaju nekih početaka. Ja mnogo dugujem svojoj upornosti, jednoj od najvažnijih ljudskih osobina. Kao kalodont iz tube cijedio sam sve te iskre koje su činile plamen i povezivao ih jer sam želio da traje, da trčim maraton. Jer da bi nešto ovoliko potrajalo, morate, kao mađioničar, znati baratati s više kuglica. Tu je naravno talenat prije svega, ali i jedan strašan i uporan rad. No treći faktor koji morate uzeti uvijek u obzir, to je sreća.”

Nije baš jednostavno imati sreću u trećoj smjeni željezare?

“Ha, to nije bilo lako niti onda niti danas. Ali ja sam i u to vrijeme sanjao svoj san, jako sam želio biti ovo što sam sada, a kada nešto iskreno želiš, duboko sam uvjeren da to i možeš postići. Želio sam snimiti prvu ploču početkom osamdesetih kada je u cijeloj Jugoslaviji bilo sedam ili osam studija i isto toliko diskografa, dakle sedam ili osam urednika od kojih je zavisio tvoj život. Naime, nije u to vrijeme, kao danas, bilo interneta niti mogućnosti da svoju pjesmu instantno plasiraš u svijet i odmah dobiješ reakciju na svoj rad. Ako bi, dakle, spomenuti urednici bili na tvojoj ideji i ako se vaša estetika poklapala s njihovom, onda si i mogao proći. Ako pak ne, ako je to izlazilo iz njihovog sastava vrijednosti, jednostavno nisi mogao dobiti elementarne stvari, znači studio. Bio je to tada jedini način kako možete snimiti svoj rad. Međutim, srećom, postojalo je nekoliko privatnih studija u kojima si mogao snimiti pjesme za novac. A kako bih skupio novac i mogao snimiti pjesme, ja sam morao godinu i po raditi u trećoj smjeni na kaljenju čelika. Ja, dakle, znam kako se kalio čelik”.