Deset do Osam – Odgovor Branu Mandiću i Još Par Sitnica

Dobro jutro! Juče su u mom gradu Plavljani dočekani uz genocidnu koreaografiju i poruke, o meni su, svako na svoj način, mislili Brano Mandić i URA, Brano se bavio jednom važnom temom, a URA je po običaju lagala.

Klikom ovdje uključujete se u našu viber grupu u kojoj vas iz časa u čas uživo obavještavamo o novostima i direktno odgovaramo na vaša pitanja.

Odgovor Branu Mandiću i još par sitnica

Volim da čitam Brana Mandića. Ne toliko koliko Nikolaidisa, ali ipak volim. Juče bih propuštio Branovu kolumnu da mi ljudi nisu poslali skrinšot paragrafa u kome me je Brano pomenuo: “Teška pitanja… Demokratski san ostvario se kao košmar. Niko više ne može reći da je društvo zatvoreno, ali šta da se radi sa tolikom otvorenošću za glupost? Kuda ide politika na webu u svojoj katarzi i produženom orgazmu, to više niko ne vidi osim možda Ljuba Filipovića dok upire prstom u Moskvu.”.

Ovdje je potpuno nebitno da li mi je Brano priznao ekspertizu, ili se ironično našalio da ugodi publici “Vijesti” uvijek spremnoj da na pomen mog imena u negativnom kontekstu izbači dobru količinu lajkova i šerova i tako Branu podigne dopamin i popravi dan. I u jednom i u drugom slučaju, ishod je dobar i pozitivan.

Brano se pozabavio dobrim pitanjem, a to je pitanje organizovanog političkog djelovanja na internetu. Brano dobro prepoznaje teškoću kontrolisanja takvog djelovanja i prepoznaje pravilnosti političkog tržišta u kome se proizvod kreira u hodu, uz konstantni fidbek od strane korisnika. Ovo ipak nije  fenomen današnjice u politici. Crowd pleasing je oduvijek bio efikasan metod sticanja simpatija dragog naroda. Populizam i jeste osluškivanje javnog mnjenja i kreiranje svoje javne poruke na način da ona ugodi  htijenjima i nadanjima mase. Jahanje konja u pravcu u kojem je konj sam već krenuo. Dobro je Brano prepoznao i to da su Ivan Vuković i DPS pokušali da konja u galopu zauzdaju i preusmjere ga, i da ih je konj upravo zbog toga zbacio. Za takav manevar treba mnogo više od povlačenja uzdi. Posebno jer su, u nekada urednu ergelu, ulećeli ljuti obadi, i počeli da mahnito “ujedaju” cijenjeno javno mnjenje.

Ti su obadi nešto što Brano zove botovima, a u stvari su trolovi. Anonimni profili na mrežama, iza kojih stoje realni ljudi, koji sakriveni iza anonimnosti i lišeni inhibicija, bljuju mržnju po internetu. Crna Gora je malo društvo, pa ti se ti “carevi web balona”, kako ih Brano zove, brzo identifikuju i sa njima političari počinju da se druže na internetu i van njega. Neki od njih su na taj način zaradili i uhljebljenja, a neki dogurali i do visokih partijskih funkcija.

Problem je što su Brano i njegov pol političke scene počeli ovime da se bave kasno, tj. onda kada su oni postali žrtvama (dez)organizovane mržnje na internetu. Do ove godine, sve dok je ovaj fenomen, hranjen algoritmima digitalne i analogne politike, kao i ljudskom zavisnošću od hormona koje proizvodi njihovo tijelo, duvao u vjetra Branovom polu medijske scene, ti su sijači mržnje slavljeni kao “oštri i pronicljivi kritičari moći” i “borci za bolje društvo”. Sa njima su se organizovali intervjui, sa njima su se družili sveštenici, političari, novinari. Pominjali su se čak i u srpskim igranim serijama. Neki, poput Starog liberala su bili nagrađeni i Chevening stipendijom britanske vlade. Što su bili gadniji i kreativniji u svojoj zlobi i štetnosti, to su bili popularniji.

Dakle, sve je ovo počelo još prije tri godine, i Moskva i Beograd su značajno kumovali ovom fenomenu, i to farmama trolova, koje su gurale srpski politički revival na internetu. Tako su nastali i “new age četnici”, grupa čiji je jedan osnivač završio na psihijatriji, a drugi na frontu u Donbasu. Iz takvih grupa su se koordinisali i koordinišu se napadi na precizno targetirane aktiviste i političare, koji treba da se ućutkaju.

Ono što je Brano osjetio na svojoj koži, i zbog čega je odlučio da piše, je nastalo kao reakcija na višegodišnje silovanje crnogorskog javnog mnjenja koje je bilo inicirano i sprovođeno pomenutim operacijama spoljnog uticaja, kroz različite metode manipulacije javnog mnjenja putem interneta.

Crnogorci sporo uče, ali dobro uče. Napravljene su tako nakon 2020. različite chat grupe na kojima su se u početku spontano razmjenjivale ideje i koordinisale aktivnosti na mrežama. I vrlo uspješno moram reći. Tviterom je potpuno zadominirao crnogorski narativ, dok je srpski potpuno potisnut na fejsbuk. Vrlo brzo su se u te grupe inkognito i lažnim profilima infiltrirali partijski portparoli i profesionalni političari, i predstavnici drugih interesnih grupacija, i počeli su sa promocijom svojih uskih interesa.

Internet kompanije su pod pritiskom javnosti i regulatornim djelovanjem bile primorane da urede svoje poslovanje, i to je donekle obuzdalo mržnju na globalnom nivou. To se dešava i ovdje, ali sporije ide na malim jezicima. Ipak, organizovana borba sa mržnjom na internetu se zahuktava i kod nas. Ipak, i tu postoje problemi i dileme vezane za slobodu govora i netransparentnost procesa kuriranja sadržaja na internetu. Vidjećemo da li će Musk to preokrenuti, i u čiju korist.

Velika je ovo tema, i mala za jednu komunu. Dovoljno je samo podvući ono što je i Brano prepoznao. Političari i drugi javni djelatnici mogu da biraju hoće li ili neće hraniti zlog boga interneta i njegove male demone tj. trolove koji su obuzeli ljude za tastaturama.

Toliko za danas. Čitamo se i sjutra na istom mjestu i u isto vrijeme.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar CdM-a