Poslije terorističkih napada na redakciju časopisa “Šarli Ebdo” u Parizu i koncertni prostor Bataklan, desio se kukavički napad u Nici i to na godišnjicu Francuske revolucije, što cijelom događaju dodaje bolnu simboliku, s obzirom na to da su za sada u napadu živote izgubile 84 osobe, a povrijeđeno je više od 200, među kojima je i mnogo djece.
Napad se desio nekoliko sati nakon što je na Jelisejskim poljima u Parizu održana tradicionalna godišnja vojna parada koja bi trebalo da demonstrira patriotsku snagu i jedinstvo, kojoj je između ostalih prisustvovao i predsjednik Francuske Fransoa Oland. Napad se desio samo nekoliko dana nakon što je završeno Evropsko prvenstvo u fudbalu koje prošlo bez užasnih vijesti o napadima. Francuska je imala vrlo malo vremena da predahne prije nego što ju je zadesila nova trauma.
Nakon trećeg terorističkog napada za samo 18 mjeseci, Francuska je skrhana bolom. Ukupan broj žrtava terorističkih napada od 2015. do sada iznosi 231 sa tendencijom porasta. Diskutovaće se mnogo o načinima na koje je to moglo da bude spriječeno. Prije nekoliko dana istraga koju je sprovela francuska vlast o terorističkom napadu u Parizu 2015. konstatovala je da se radilo o ogromnom propustu sigurnosne i obavještajne službe. Iako su konstatovane ovakve činjenice, niko iz vlade Francuske zbog ovih strašnih događaja nije istupio sa položaja ili podnio ostavku.
Detalji o napadaču u Nici, 31-godišnjem Francuzu tunižanskog porijekla, kao i njegovi motivi za napad su za sada nedovoljno poznati javnosti. Predsjednik Oland, revoltiran nedavnim napadom, najavio je nove vazdušne napade na Irak i Siriju protiv Islamske države, kao i produženje vanrednog stanja za još tri mjeseca, ali nijedna od ovih odluka neće pomoći u rješavanju srži problema.
Terorizam u Francuskoj od 2015. godine poprima sve veće razmjere, smještajući državu u ratno-huškačko raspoloženje i povećavanje etničke tenzije i brz porast partijske podjele, koja će biti okosnica predizborne kampanje desničarskog Nacionalnog fronta na predsjedničkim izborima sljedeće godine.
Posljedice francuskih napada će se osjetiti i širom Evrope, povećavajući ksenofobiju koja će se najviše odraziti na migrantsko pitanje. Iako posljednji napad u Nici još nije povezan sa djelovanjem Islamske države, terorizam džihadista poprimio je novi nekonvencionalni oblik.
Nica je kosmopolitski grad sa šarolikim socijalnim i etničkim strukturama, mjesto gdje živi veliki broj alžirskih doseljenika, dobrostojeći penzioneri iz svih djelova Francuske, čitave zajednice muslimanskih imigranata, bogati Rusi, a turistička posjeta na godišnjem nivou je veoma velika. Gradska velelepna zdanja i njegovani parkovi oivičeni palmama predstavljaju kulturno nasljeđe Francuza kojim se time veoma ponose. Napad na ovakvoj lokaciji nije samo ogroman udarac na društvo, već i atak na turističku granu privrede i na nacionalni identitet.
Postoje dva načina na koja bi Francuska mogla da se politički obračuna u novonastaloj situaciji, a njihova kombinacija je najviše vjerovatna. Ako se dokaže da je napadač iz Nice povezan sa islamskim terorističkim grupama, ponovo će se pokrenuti goreće pitanje o poteškoćama druge i treće generacije migranata da se asimiluju u društvo, potencirajući njihovu diskriminaciju i nezaposlenost mladih. U slučaju da se fokus stavi na njegovo tunižansko porijeklo, uslijediće dalja ispitivanja povezanosti sa stranim borbenim organizacijama.
Francuska osuđuje Evropu što nije uspjela da se nametne i ima bilo kakav uticaj na rat u Siriji i što je u potpunosti politički skrajnuta u situaciji u kojoj glavnu riječ vode Rusija i Amerika. Takav stav bi samo mogao da ojača sirijsku diktaturu koja je glavno uporište snage Islamske države.
Marin Le Pen bi poslije napada u Nici mogla da preuzme ulogu favorita u trci na predsjedničkim izborima sljedeće godine. Ona je odlučna da u centar kampanje stavi nacionalni identitet i bezbjednost i to je jasno stavila do znanja javnosti.
Iza velike tragedije u Nici koja je rasturila mnoge porodice koje su samo željele da uživaju u prijatnoj noći posmatrajući vatromet, stavlja u epicentar šire poimanje tragedije kroz presjek ekstremnih političkih i religioznih raskola kojima se ne nazire kraj. Glas razuma bi mogao biti potpuno ugušen u, kako bi to rekao Alber Kami, “krvavom vjenčanju represije i terorizma”.
