Morem plovi jedna mala barka a u barci Dalaj Lame majka

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Crna Gora opet živi kraj istorije.

Notorni Fukuyama je taj koncept opisao u „Kraju istorije i Posljednjem čovjeku“, knjizi objavljenoj po padu komunizma, 1992. Budući da je arhineprijatelj kapitalizma poražen, Fukuyama je proglasio globalni i vječni trijumf demokratije i slobodnog tržišta, čijom je pobjedom praktično okončala istorija.

Trideset godina kasnije istorija, taj stroj za mljevenje ljudskih života, radi punom parom: u Rusiji u kazamatima umiru politički zatvorenici, čemu zasad tajno, a koliko sutra će javno, aplaudira evropska desnica; Evropa se naoružava; SAD klizi ka izolacionizmu; budućnost NATO visi o koncu američkih bijelih zuba; vri na Bliskom Istoku; američka imperija je u padu; na vidiku nema nove imperije Zapada; umjesto toga, ona se uzdiže na Istoku.

Prije Fukuyame, a slično njemu, mislili su i jugoslovenski komunisti: da je Revolucija pobijedila zauvijek i da su reakcionarne snage trajno poražene. Da bi se osamdesetih godina 20. vijeka pokazalo kako je Partija bila sigurna kuća za najprljavije nacionaliste i revizioniste; da takozvani Sud istorije nije dao posljednju riječ i da tim Sudom neće predsjedavati komunisti – nego će oni biti ti kojima će biti suđeno.

Slično su mislili i vladari obnovljene Crne Gore: da proglašenjem nezavisnosti i ulaskom u NATO istorija završava, a njima je, pobjednicima, preostalo samo da rahatno i svaštočinski vladaju.

Tako, čini se, misle i pobjednici 30. avgusta 2020. Kontrolišu sve; ali sve su kontrolisali i oni prije njih. Ugušili su svaki otpor, svega je još nekoliko kužnih bara koje valja isušiti – no tako su mislili i komunisti, potom i oni što došli su iza njih. Kraj je istorije: svi su za NATO, svi su za EU, svi su protiv nacionalizma, kojega uostalom više i nema.

Pred građanima Crne Gore su ogromne plate i vječni zeleni pašnjaci Evropske unije koja će nas, neće do tada proći ni pet godina, primiti u svoj majčinski zagrljaj. Preostaje još da „novocrnogorci“ budu asimilovani i postanu Srbi, pa da se tako stvori takozvana „društvena kohezija“, što nije drugo do eufemizam za jednoumlje. Jedan narod, jedna crkva, jedan kapitalizam: hepiend istorije.

OK, važi, završeno vam je to.

A onda će jednoga dana Milorad Dodik izvesti policiju na entitetsku granicu i od međunarodne zajednice zatražiti Kiparski scenario: da strane trupe, u cilju sprječavanja sukoba, obezbjeđuju granicu koju je on proglasio državnom. Ili će Vučić, koji se naoružava, vojsku poslati na sjever Kosova. Ili će se desiti nešto treće.

Pa će namah postati jasno da su u Crnoj Gori svi govorili isto – ali svi isto nisu mislili. Svaka laž, svaka mimikrijska strategija postaće očita – no tada će, kako to već biva, biti kasno.

„Društvena kohezija“ ukazaće se kao konstrukt, ideološka utvara – iluzija koju je moguće održavati jedino autoritarnom represijom. Svi će se nacionalizmi ukazati kao živi i zdravi. Svi će velikodržavni projekti zbaciti svoje navodno demokratske krinke i otkriti ogavna lica i inherentno im, vitalno zlo, spremno da ponovo pokuša ono u čemu prethodni put nije uspjelo.

A kad bi se to moglo desiti? Možda već ove godine, ako je vjerovati Foxu. Koji prije neki dan piše: „Viši diplomata, ekspert za region, rekao je za Fox News Digital da pouzdani izvori tvrde da je vjerovatnoća oružanog konflikta na Zapadnom Balkanu ove godine veoma visoka“.

Crnogorsko tužilaštvo bi, dakako, protiv Foxa moglo podići optužnicu zbog pomamljivanja javnosti. Ali to, slutim, ne bi završilo posao.

Lažite i sebe i druge koliko hoćete. Pretvarajte se da ste ono što niste, do mile volje. Svako jutro ponavljajte sebi: naša pobjeda je konačna.

Pašćete, kao što su pali i svi prije vas. Kao što će pasti svi nakon vas.

Gravitacija uvijek pobijedi. Gravitacija je fizička manifestacija snage povijesti poraženih.

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)