Šta ako Crna Gora postane dominantno antizapadna država?

Za CdM piše Valentina Ostojić

Crnoj Gori je neophodan Zapad u onom smislu u kojem joj je neophodan društveni i ekonomski napredak i emancipacija. A nažalost, puko “antizapadnjaštvo i antiamerikanizam” na ovim prostorima je uvijek i revizionizam, antinauka i antimodernost koji kao alternativu demokratiji nude autoritarni despotizam. Antizapadnjaštvo je ideologija koja počiva na teoriji zavjere.

Izvrsna analiza Endrua Natinga govori između ostalog kako narativ koji počinje sa savremenom prevalentnom tezom “Zapad je kolonizator” najčešće u svojoj konačnici kreira poziciju istorijske viktimizacije kao izvora za osvetu ali i one-sidinga. Iako je istorijsko osvješćivanje samo po sebi korisno, to nije slučaj sa baziranjem čitave politike na “istorijskoj žrtvi” kao opravdanja za instrumentalizaciju prošlih nepravdi za savremene političke ciljeve i “osvetu”. Primjer koji najbrutalnije to ilustruje a sa kojim Nating upravo i pravi paralelu je genocid počinjen u Srebrenici, đe se nad komšijama i sunarodnicima vršila istorijska osveta “Turcima” iz otomanskog imperijalističkog  perioda.

U trenutnim dešavanjima, nakon što je gruzijski Parlament izglasao Zakon o stranim agentima, ulice Tbilisija su preplavljene proevropskim demonstrantima. Gruzijski zakon o stranim agentima počiva na raspirivanju teze da “Zapad kontroliše svijet” i obračunu sa “zapadnim agentima”.

Širenje iste paranoje je zastupljeno i u javnom diskursu u Crnoj Gori sa kulminacijom u nazivanju naše države Ambasadoristanom od strane nekoga ko čini “proevropsku i prozapadnu” vlast.  Iako smo mislili da su to besmisleni i bizarni komentari, ako su oni dio čitave jedne medijske i javne propagande, onda u Crnoj Gori saznajemo da građani rangiraju SAD kao prvu najveću opasnost po svoju zemlju (IRI istraživanje). Ovaj stav potvrdilo je i istraživanje DFC-a koje je pokazalo da svaki drugi građanin smatra da SAD ima negativan uticaj na Crnu Goru, a svaki treći isto to misli i za EU.

Širenje straha od Zapada se najjasnije vidi u teorijama zavjera o dekadentnim vrijednostima Zapada, Americi koja kontroliše i unaprijed režira svaki potez skoro svake države na svijetu. Osim što je teza o SAD-u kao magičnom krojaču svačije sudbine (neki od primjera: “To je Zapad odlučio da Milo padne”, “Zapad je rasparčao Jugoslaviju, nijesmo mi krivi”) postala uobičajena  kafanska tema, veliki broj i intelektualaca potpuno apsurdno zastupa ovako bizarne i smiješne teze, dodatno podstičući paranoju među narodom.

Prisjetimo se i posljednjeg gostovanja Slavka Perovića u emisiji Načisto, nekadašnjeg uzora generacijama Crnogoraca, a koji je pričao o tome da iza svega što se kod nas dešava stoje dobro obučeni agenti CIA.

Ovaj aspekat crnogorskog društva je važan, jer ako bolje pogledamo fenomene radikalizacije, revizionizma i negacije u našem društvu – oni isključivo počivaju na teorijama zavjere.  Teorije zavjere su inicijalni dio akumulacije straha koji daljom instrumentalizacijom biva jasno politički usmjeravan. Da podsjetimo da je i nacizam nastao kao raspirivanje straha od Jevreja koji kontrolišu svijet, a svaka teorija zavjere nudi rješenje za društvene probleme kroz protivljenje “maloj grupi koja iza kulisa oblikuje stvarnost”. Jer… Zašto bismo razložili i razmišljali o problemu, kada s mnogo manje napora u razmišljanju i mnogo manje uloženog vremena, možemo da zaključimo da (u našem slučaju) Amerika kontroliše sve i oni su krivi za sve što nam u državi ne valja. Kada su takve teorije zavjere sastavni dio svakodnevne medijske i javne scene, onda nijedna činjenica ne može da razbije suluda uvjerenja, baš kao što je tvrdim protivnicima UN Rezolucije o komemorisanju Srebrenice nemoguće objasniti da u tekstu Rezolucije ne piše da se “jedan narod proglašava genocidnim”.

Sa antropološkog aspekta, kombinacija sujevjerja i paranoje je oduvijek bila prisutna. Teorija o ultimativnom neprijatelju koji se skriva, podsjeća na običaj žrtvovanja u drevnim civilizacijama, đe je žrtva bila skriveni neprijatelj odgovoran čak i za loše vremenske uslove. Kao što je bilo kasnije u doba inkvizicije ili lova na vještice, u folklornom smislu taj “običaj” se zadržao i do dan danas kroz karnevalsku ceremoniju. Prisjetimo se da je u Herceg Novom lutka koja oslikava istaknutog pisca bila spaljena kao paradigma sveg zla što je zadesila naše društvo. Dakle ako vulgarnim pojednostavljenjen lokalizujete krivicu, lako je pronaći rješenje svih problema.

Jednostavno rečeno, kad tako pripišemo odgovornost maloj grupi ljudi koja povlači poteze umjesto nas, onda ćemo lako riješiti i taj problem: gledati kako eliminisati tu grupu, ili ako se radi o Zapadu ili SAD-u, onda ćemo birati i podržavati jake autoritarne vođe poput Putina, Sija, Orbana i sličnih koji će se hrabro izboriti sa tim našim neprijateljem.

Zajednička stvar kod teorijskih oblika kolektivne paranoje uokvirene u zavjerama je da su to sve apsolutne besmislice. Druga je da su one plod generisanog straha i evidentne činjenice da kao građani gubimo kontrolu nad životima i sudbinom. Ne postoje jednostavni zapleti, još manje jednostavni raspleti problema. Takođe, ne postoji ništa što se može tako dobro izrežirati i isplanirati, pa čak često ni naš put do prodavnice po namirnice. Svjedočili smo stotinu puta kako te “velike” sile bivaju ponižene i ismijane i sve što ”isplaniraju” ispadne potpuno suprotno.

Iz iste paradigme proizilazi i apsurdna ljutnja crnogorskog građanstva zašto nam Zapad ne riješi sve probleme ili zašto je Zapad nešto dozvolio, sa najbizarnijim primjerom đe nekadašnji visoki funkcioneri taguju zapadne ambasadore (?) na društvenim mrežama sa znacima upitnika. Kao: O ne, ovo ste dozvolili! A zapravo se odbija prihvatiti činjenica da osim što nama ođe niko ništa ne “režira” sa Zapada – Crna Gora je zbog komformizma i diplomatske pasivnosti sa Zapadom, postala potpuno irelevantna.

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)