Zašto je krst u Bijeloj trebalo postaviti naopako

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Zakrštavanje teritorije, proces čija je (za sada posljednja) epizoda novopodignuti krst iznad Bijele, već je viđeno. Evo: https://www.cdm.me/drustvo/osvanuo-veliki-metalni-krst-iznad-bijele-devastacija-ambijentalnog-pejzaza/

Isti je to način borbe, ista logika, ista “etika”. Učinili su to svojevremeno Hrvati u Mostaru. Sada su Srbi u Boki njima uradili isto što i oni onomad Bošnjacima.

Potom su džinovski krst podigli i Srbi na Trebeviću, iznad Sarajeva.

Sve što sam pisao povodom erekcije krsta na Zlatištu, na Trebeviću, važi i za ono što pobjednici 30. avgusta danas čine po Crnoj Gori.

A pisao sam ovo:

Napokon su, dakle, digli krst na Trebeviću.

Da nisu rekli da je to krst, mislio bih da je nišan kroz koji u miru mogu gledati grad koji su u ratu mogli meračiti kao mačka miša.

U ratu, srpska je strana Sarajevo pretvorila u džinovski konc-logor, okružen nevidljivom, no stoga ne manje nepropusnom bodljikavom žicom. Snajperisti nisu vrebali sa stražarskih kula, nego sa zgrada i sa brda. Žiteljima logora isključili su vodu i struju. Preostalo je bilo još samo da im ljubazna uprava logora na čelu sa durmitorskim doktorom pusti gas.

Sada su, dakle, na brdu iznad grada koji su u ratu pretvorili u logor podigli krst u “spomen na Srbe stradale u Sarajevu”.

U pitanju je bestidan i perverzan čin. To je jasno svakome: to je naročito jasno onima koji su “spomen-obilježje” podigli.

Oni koji su uspravili krst nad Sarajevom, bez obzira na svu retoriku žrtve koju koriste, učinili su to zato što uživaju u tome što to vrijeđa i nervira “Turke”.

Digli su ga zbog užitka koji osjećaju u traumi koju nanose drugome. Kad su već oni prisiljeni živjeti sa muslimanima čije ih prisustvo traumatizira, neka se i ovi pate, neka i oni trpe. Šta, dovoljno su trpjeli? Nikada nije dovoljno. Ako Bošnjaci sadistički sprječavaju Srbe da otcijepe svoj dio Bosne, Srbi će se na svaki mogući sadistički način iživljavati nad njima: Crkva iznad Potočara, krst nad Sarajevom… biće toga još.

Krst je, dakako, simbol stradanja, ne zlostavljanja. U slučaju krsta nad Sarajevom vjerska perverzija nadograđena je sadističkim užitkom koji dželat osjeća u zlostavljanju žrtve koja mu je umakla.

Ovdje, ne bez sarkazma, valja reći: kao pripadniku naroda koji ih je pokrstio, naroda na čijem jeziku je napisan Novi zavjet, napokon kao unuku grčkog popa, braća bosanski pravoslavci neće mi zamjeriti to što ću im, kao ipak stariji i izvorni,  mada tek kulturološki hrišćanin, pokušati pojasniti zašto je krst nad Sarajevom (kao i onaj nad Bijelom, uostalom) naročito iritantan, i to ne iz perspektive muslimana ili liberala, nego baš iz pozicije hrišćanina.

Odgovor stoji u Jevanđelju po Luci, u priči o dobrom Samarićaninu. Isus tu učenike podsjeća na Zakon.

Koji kaže: Ljubi Gospoda Boga i bližnjeg svog.

Učenici pitaju: A ko je bližnji moj? Koga da ljubimo?

Isus pripovjeda o čovjeku koga su pretukli hajduci, onom koji na samrti leži kraj puta. Dvojica iz njegovog plemena prođu kraj njega i ne pomognu mu. Onda naiđe tuđin, Samarićanin, i spasi ga.

Isus tada pita: Koji je od njih trojice bio bližnji onome što su ga bili uhvatili hajduci?

Učenik: Onaj koji se smilovao na njega.

Kada bi priča ovdje završila, rješenje bi bilo bolno jednostavno: ključni zahtjev hrišćanstva, ljubi bližnjeg svog, bio bi zapravo zahtjev da ljubim onoga ko je dobar prema meni. Ovu redukciju nalazimo kod vjerskih fanatika: oni ljubav čuvaju samo za one koji su unutar njihove zajednice, na one koji se, vezani krvlju, kulturom i vjerom, drže i u dobru i u zlu. Ako bi doista bilo tako, to bi značilo: ljubi istog kakav si ti. Ali nije tako.

Doista, Isus na koncu kaže: Idi, i ti čini tako. Dakle, čini kao Samarićanin, čini dobro prema nepoznatima, prema Drugome. Isus, dakle, na pitanje učenika: ko je nama bližnji, odgovara pitanjem: a kome smo mi bližnji? Biti hrišćanin znači biti histerik, i kao histerik znati da će Drugo uvijek za mene ostati traumatično, da će me upravo ono histerizirati, pa ipak imati obavezu činiti dobro onome što bih najradije uklonio. Zahtjev koji je postavljen pred hrišćane je: okreni drugi obraz, a ne, kako to tumače braća bosanski pravoslavci, udari šamar nakon što si udario nogom.

Retorikom Marka Miljanova: Hrist ne uči junaštvu, nego čojstvu. Da budem do kraja jasan: kao hrišćani, nakon onoga što su učinili u prošlom ratu, braća bi trebala pomoći da se obnove porušene džamije, a ne krst zabadati u suzne oči žrtve.

Oni koji dižu krst nad Sarajevom imaju drugu računicu: oni su najprije htjeli da u ratu unište, a sada bi da u miru zlostavljaju. Sadistička opsada Sarajeva, kada su “raspamećivali” i igrali se Boga, odlučivali ko će od ljudi dole u dolini živjeti a ko umrijeti, sada se nastavlja sadističkim činom dizanja krsta. Opsada Sarajeva bila je sadistička orgija: krst nad Sarajevom zamišljen je kao spomenik toj opsadi.

Krst na Trebeviću nije dignut u ime Oca. Svakako ne ni u ime Sina. Možda u ime Šumskoga Duha. Krst na Trebeviću suprotnost je hrišćanskom učenju. Stoga su taj krst (kao i onaj iznad Bijele), kad su ga već poperili, da bi perverzija bila potpuna, trebali postaviti – naopako.

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)