Kažemo da je svijet danas globalno selo, da sve možemo da vidimo, da saznamo, da možemo slobodno da se krećemo… Ali, da li je zaista tako ili su ovo samo floskule kojima nas obasipaju uljuljkujući nas i kreirajući nam sliku lažnog „uvida” u stanje stvari. Jer, svjedoci smo, posredno ili neposredno, i da su mnogi danas potlačeni, da bježe od rata, da stradaju na „putu ka sreći”, da su žrtve bezumnog nasilja na svim nivoima, od porodice do države…, da i danas, u 21. vijeku i dalje teku rijeke migranata, ekonomskih i političkih. A, svi oni, kako kaže likovna umjetnica Vesna Perunović, porijeklom iz Crne Gore, koja je odrasla i živjela u Srbiji, a potom svoj put 1988. nastavila u Kanadi, samo pokušavaju da na nekom drugom mjestu izgrade bolje, lagodnije, pa i srećnije živote. A, tamo gdje dođu najprije su, a ponegdje čak unedogled, samo (e)migranti, dok eu „kod kuće” dijaspora. I upravo to je jedna od tema njenog multidisciplinarnog rada „Politika kretanja” koji je nedavno vidjela i publika u Podgorici, u Dvorcu Petrovića. Svoja lična iskustva iseljenika, kao i globalni fenomen migracije prikazala je kroz različite medije: crtež, skulpturu, instalaciju, video-rad. A svi, ti radovi, kako navodi istoričarka umjetnosti Svetlana Mladenov, „govore o identitetu koji je određen kulturnim izmještanjem i egzistencijom na međi različitih kultura i domovina”, piše Dan.
“Mnogi njeni noviji radovi su posvećeni politici kretanja, sjećanju i artikulisanju jezika egzila. Konstantna žudnja za domom i poimanje njegovog značenja su utjelotvoreni u sjećanje na dezintegraciju njene domovine, bivše SFR Jugoslavije u ranim ’90. godinama prošlog vijeka”, ocjenjuje Mladenov, dodajući da „umjetnica ličnu memoriju koristi kao materijal za gradnju nove objektivne stvarnosti kroz estetske forme i forme komunikacije kako bi predupredila proces ‘brzog zaboravljanja’ ili ‘kratkog pamćenja’”.
• Pišete na tabli „rat je završen rat nikad nije završen”, i to djeluje prilično morbidno…
“Nije to morbidno, to je naša realnost s kojom se susrećemo u medijima. Ovaj rad je nastao nedavno, a povodom fotografije na kojoj je prikazan mali dječak iz Sirije koji je nastradao na obalama Grčke, kao žrtva migracije, i to je prosto podsjetnik što je važno u životu, i koliko je život važan, koliko je život ranjiv. Jednostavno, želja za boljim domom, boljim životom, može da rezultira nekim morbidnim, a ja kažem životnim rješenjem, jer to smrt isto tako jeste. Prosto to je smrt nešto što je prisutno”.
• Vi ste otišli krajem ’80. godina iz Beograda, prije nego se SFRJ raspala. Koliko je Vas u Kanadi pogađao nedostatak tolerancije koji se najednom desio na prostoru jedne zemlje, koja ako i nije bila, barem je djelovala kao tolerantna?
“To je kompleksno pitanje. Konflikt u Jugoslaviji je na mene djelovao u cijelom mom emigrantskom iskustvu, kroz familiju koja je ovdje ostala. Cio taj raspad, počevši od nukleusa porodice, jer ja u mom radu reagujem i na te stvari, imao je velikog uticaja na mene kao osobu koja je otišla iz te sredine i negdje drugdje pokušala da zasnuje bolji život. Apsolutno, i to se u mom radu i vidi. Moj rad koji je nastao tih godina, sredinom 1990. i početkom 21. vijeka bavi se tim konfliktom, i uzrokom raspada, migracija, uzrokom izmještanja, razmještanja, i svih sličnih tema”.
•Da li je to razlog da u mnogim radovima, naročito suzama, ima toliko mnogo crvene boje?
“Boja krvi je jako prominentna u cijelom radu, i cijela moja paleta je svedena na crvenu, bijelu i crnu. Crvena je boja koja ima velike konotacije, ona je metafora života, krvi koja je uzrok našem postojanju, ali isto tako i prolivanju krvi, kao metafori stradanja. Tako da je crvena jedna linija koja se provlači kroz cio moj rad, kao što ste i vidjeli na crtežima, kao i kroz performans, i slike, i skulpturalne radove, koji uvijek uključuju taj elemenat. Prosto, moji radovi imaju dualitet života i smrti, nečeg s čim se mi kao ljudska bića non-stop susrećemo”.
•Da li se mi sa tim samo susrećemo, ili se sa tim borimo, kao što se čini da je slučaj kada ste Vi u pitanju?
“Dobro ste pročitali. U svojim radovima pokušavam da prevaziđem neke granice, kako neke individualne, moje lične granice, granice mog tijela, ali i granice prostora koje institucije nekih ideologija ograničvaju. Sve te granice pokušavam da prevaziđem radom, ili prosto da pokušam da napravim neku utopističku viziju dobra”.
• Možemo li ovu izložbu da posmatramo i kao Vaš lični dnevnik, jer, čini se da otkud god da krenemo u ovoj postavci ima mnogo Vas, i Vaših ličnih doživljaja, naročito u crtežima?
“Jeste to i neki lični dnevnik, ali to je prosto moja vizija svijeta. Ne mogu da kažem da je to neka univerzalna vizija svijeta, već je ovo neko lično gledanje na stvari, ovo je jedan specifičan ugao i estetski i opšte kroz te različite forme, koje koristim u svom izražavanju. Video, performansi, to su sve neka moja lična iskustva sumirana na jedan način, koja su dobila neku likovnu formu, i tako se predstavljaju javnosti, ali su zaista vrlo lična i vrlo specifična. Voljela bih da moj rad daje dovoljno univerzalan prostor da ljudi mogu da nađu neko svoje čitanje i da negdje sebe nađu u tim radovima. Ali, na kraju je to moja likovna, umjetnička vizija koju predstavljam javnosti.
•Na nekim radovima prikazujete kaveze, žice, slično nekom slemu, i borite se da izađete. Da li ima izlaza?
“To sve zavisi od nas, i mi smo ti koji to odlučujemo. Mi kao individue, kao neka zajednica, sa našim porodicama, ali i kao neko šire društvo, mi odlučujemo da li ima izlaza ili nema. Trenutno, u Evropi, ja mislim da nema izlaza, da postoji neki trend suprotstavljanja nekog nalaženja humanog izlaza i koji bi imao empatiju prema drugima. Čini mi se da taj trend sada prevladava, mada se mnogi ljudi bore sa tim. Kroz svoj rad pokušavam da dotaknem materijalima kojima radim. Ne znam da li ste primijetili, koristim elastične materijale, gumice, koje imaju u sebi i element igre, kojima se može poigraaati, što je to što je granica, koliko je granica elastična, koliko je probojna, kolino nas granica štiti, a koliko nas istovremeno ograničava”, kaže ona za Dan.
