Slučaj Mihaila Popeskua

Dobro jutro! Mihailo Popesku, samoproglašeni borac za izmjene crnogorskog zakona o državljanstvu, već neko vrijeme vodi javnu kampanju kojom pokušava uvjeriti javnost da je žrtva nepravednog crnogorskog Zakona o državljanstvu. Neustavnog kako kaže. Njegova priča je, na prvi pogled, jednostavna i emotivno nabijena: rođen je u inostranstvu, njegovi roditelji su crnogorski državljani, a njemu država uskraćuje pravo da i sam to postane. Ali, da li je to baš tako.

Ne zaboravite da se priključite našoj Viber zajednici.

Slučaj Mihaila Popeskua

Na površini, riječ je o ličnoj drami i legitimnom pitanju, navodno rigidnom zakonu koji otežava sticanje crnogorskog državljanstva ljudima s autentičnom vezom s ovom zemljom. I mnogi bi se naivno mogli složiti da je takav zakon nepravedan prema dijaspori, ili da je bar potreban dijalog o njegovom prilagođavanju savremenim realnostima.

Ali Popesku nije običan aplikant za državljanstvo. Njegova kampanja nije ni autentično građanska, ni duboko emotivna, ni suštinski vezana za Crnu Goru onakvu kakvom je mnogi od nas doživljavaju. Da jeste, vjerovatno bi naišla na mnogo više razumijevanja, pa čak i iskrene solidarnosti među patriotski nastrojenim Crnogorcima. Ali Mihailo ne voli Crnu Goru, bar ne onako kakao ja tumačim ljubav prema domovini. Bar ne onako kako je vole oni koji su za nju trpjeli, radili, borili se i plaćali cijenu svog uvjerenja.

Popesku redovno i otvoreno obilježava i slavi praznike srpskog nacionalizma. Njegova Tviter prisutnost ispunjena je narativima koji direktno ili indirektno osporavaju crnogorsku državnost, kulturu, identitet i jezik. Narativi koji su dobro poznati svima nama, oni koji su Vesnu Bratić i Popeskua spojili na internetu, a koje propagandisti Vučićevih medija spremno prenose kada Popesku tvitne. Zanimljivo je da je Bratić, za razliku od Mihaila, državljanstvo dobila brzo i mimo redovne procedure. Jer nismo, čoče, mogli bez takve stručnjakinje.

I sve to ne bi bilo sporno da se Popesku otvoreno predstavlja kao politički akter. Ali on se predstavlja kao žrtva. Kao neko ko samo traži pravdu. Problem je što ta “ljubav” ima previše zajedničkog sa onom ljubavlju zbog koje se Crna Gora decenijama unazad pokušava utopiti u veće nacionalne projekte. A takva nam ljubav ništa ne treba.

Nije, dakle, problem njegovo porijeklo kako mnogi proklizavaju kada ga kritikuju pominjuči njegovo “necrnogorsko” prezime. Poznajem mnogo ljudi čija prezimena ne zvuče “crnogorski”, a koji su Crnoj Gori služili poštenije i odanije od mnogih Mandića, Kneževića, Petrovića ili Lompara. Prezime ne određuje ničiji patriotizam. Problem je u namjeri. U političkom okviru koji se vidi u, između i iza redova njegovih objava. U orkestriranoj podršci koju mu pružaju propagandni kanali režima iz Beograda. U histeričnim reakcijama kada ga neko pristojno iskritikuje.

Popesku ne traži državljanstvo, on traži promjenu paradigme. On ne želi biti Crnogorac, on želi da redefiniše pojam Crnogorca da bi u njega mogao stati on, i svi oni koje Milan Knežević planira da nam uveze kako bi ultimativno mogli promijeniti Ustav i poništiti referendum.

Zato njegov aktivizam ne doživljavam kao dobar i pozitivan za Crnu Goru. Bilo da je „korisni idiot“ nečije strategije, bilo da iskreno vjeruje u ono što propagira, ili da djeluje po nečijim instrukcijama , učinak njegove kampanje je isti. Sije sumnju u legitimitet crnogorske državnosti, relativizuje crnogorski identitet, koristeći jezik prava i sloboda da bi progurao agendu koja te iste slobode negira svima koji ih ne tumače kroz beogradsku ili moskovsku prizmu. Čiju god, samo ne crnogorsku.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo.