Sve je ovo samo i zbog „pojest, popit i poklopit“

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Ovaj svijet je pun uzvišenih objašnjenja niskih postupaka i prljavih želja. Moglo bi se čak reći: što gnusniji čin, to uzvišeniji navodni razlozi za njega.

Ljudska bića, uprkos onome što nas čitav život uče, ne žive iz bilo kog uzvišenog razloga. Mi nismo živi ni zbog toga što “Bog ima plan za nas“, niti „zbog svoje djece“, niti zato što imamo misiju u korist naše zajednice. Živi smo zbog straha od smrti i užitka koji izvire iz najbanalnijih stvari koje u Bosni opisuju sintagmom „pojest, popit i poklopit“. To je motor koji pokreće život: sa mehaničkom repetitivnošću čovjek se tome neprekidno vraća, jer toga nikad nije dosta. Ako posve nestane užitak, moguće je da čak i strah od smrti ne bude dovoljan za odluku o ostajanju u životu.

Za ideale je moguće umrijeti, ali ne i živjeti.

Iz istih razloga, da bi obezbijedili sebi što više užitka, ako je moguće i one ekscesivne, ljudi se bave politikom. Sve ove osobe koje po čitav dan paradiraju i tvrde da imaju neke „ideje“ i „programe“ , nazivajući pritom sebe „političkom elitom“ ili samo „elitom“, politikom se bave zato što će im ona donijeti pare sa kojima mogu da bolje jedu i više jebu. U nekim slučajevima, često zapravo, bitan je i užitak koji osjećaju zbog iluzije moći, koju rado demonstriraju. U najekstremnijim slučajevima, ta se moć iskazuje kroz kompleks Boga i djela iz sadističkog kompleksa – tako što oni odlučuju o subinama drugih ljudi, recimo hapseći ih i šaljući ih u zatvor. Opsesivna hapšenja, dakako, nemaju veze sa pravom i pravdom nego su isključivo libidalno pitanje.

Dragi kontrarevolucionari iz avgusta 2020, Amfilohijeva đeco i unuci…

Ima jedna obimom nevelika a genijalna knjiga Sigmunda Freuda. Zove se „Totem i tabu“.

Govori o događaju na kojem su utemeljene ljudske zajednice, civilizacija i religija. Događaju koji se neprekidno, u različitim formama, ponavlja. Riječ je tu o gomili inferiornih mužjaka koji se udruže pa ubiju i pojedu alfa-mužjaka, oca-tiranina. Potom se prepuste divljanju, užitku u onome što bismo mogli nazvati (kontra)revolucionarnim nasiljem. Ali ih, kasnije, stigne kajanje.

Iako knjigu niste čitali, znate priču.

Bio jednom taj čovjek, taj otac. Zvao se Josip Broz Tito.

Njegovi su užici bili raskošni. Pio je viski. Pio ga je i sa Richardom Burtonom, koji je, i nakon što je ostavio alkohol, obarao dvije boce dnevno.

Pušio je kubanske cigare, tako faličke. Jednu od njih zapalio je i pred najmoćnijim čovjekom na svijetu, Richardom Nixonom, u Ovalnoj kancelariji, u Bijeloj kući, gdje je pušenje zabranjeno. Jer za oca-tiranina zabrane ne važe.

Bio je jebač.

Bio je sve ono što vi niste.

Ostavio vam je zakon. Bratstvo i jedinstvo: ljubi bližnjeg svog. Voli. Ne ubij. Ne uzmi ono što je zabranjeno.

To bismo mogli nazvati – tabu.

Prekršili ste njegov zakon. Umjesto bratstva i jedinstva odabrali ste klanje. Umjesto njega, odabrali ste vođe, one koji su vam govorili: ubij. One koji su uzimali zabranjeno. Uzeli su sve što nije bilo vezano za nebo.

Tita niste ubili, kao prahorda Freudovog praoca. Umro je prije nego ste u tome uspjeli.

Ali ste pljuvali i svojim bijednim rječnikom urinirali po njemu, mrtvom.

Najgori, najveće kukavice među vama, prijetili su da će otvoriti njegov grob i u srce mu zabosti glogov kolac. Toliko su se bojali da bi se on moga vratiti.

Kada ste shvatili da je bio u pravu, da je za njegovo vrijeme bilo bolje – bilo je kasno.

Preostalo vam je samo da ga pravite od blata.

To bismo mogli nazvati – totem.

A onda ste srušili Mila. Ali ništa vas na ovom svijetu ne bi uzbudilo i zadovoljilo više nego da vidite kako ga sa lisicama vode u zatvor. Opsesija hapšenjem Mila Đukanovića je, ponovimo, libidalna stvar. Zato je ona izvjesna.

Međutim… Od predsjednika parlamenta, preko članova vlade do poslanika – ljudi koji su prije nego su srušili Đukanovića vodili proruske, antinato i antievropske politike, sada rigidno brane prozapadne, NATO i EU “vrijednosti”.

Politika je ista kao i prije kontrarevolucije, jer se u politici nikada ne radi o politici. Promijenila se samo klasa onih koji imaju moć i neograničen pristup užitku.

Hoću vam reći: i u slučaju veličanstvenih litija nije se radilo ni o čemu teološkom niti na bilo koji način uzvišenom, nego o stvarima iz kategorije “pojest, popit i poklopit”.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)