Kao prva premijera 31. Grada teatra izvedena je Šekspirova „Ukroćena goropad“, u rediteljskom čitanju Zorana Rakočevića. Ekipa predstave ispraćena je sa scene ovacijama budvanske publike.
Brijeg od Budve, prostor Ponte ispod Santa Marije, sa starogradskim zidinama, morem i bakljama preksinoć je postao impresivna mediteranska scenografija za jednu od najpopularnijih i najizvođenijih Šekspirovih drama, koju je Rakočević smjestio u ovo naše doba globalnog konfekcijskog i uniformog društva, iniformnih vrijednosti, tačnije, bezvrijednosti, koje na ovim našim malim prostorima poprimaju još zastrašujuće značenje. Sam ulazak publike u improvizovano gledalište takođe je dio koncepta predstave, koja počinje scenom kako Katarina, travestirani muškarac koga igra Vule Marković, rastura svadbu svoje sestre Bjanke (Sanja Vujisić), i gura je u lezbijsku vezu sa Lućencom (Anđelija Rondović). I dok se njeni prosci, Gremio (Dragan Račić) i Tranio (Marko Todorović) i dalje bore za nju, nudeći njenoj majci Baptisti (Maja Đurić) novac i nekretnine samo da bi dobili njenu naklonost, Katarina i sveštenik Petručio (Stevan Radusinović), zapadaju u odnos divljanja i kroćenja, gdje se razotkriju njihovi travestirani identiteti. Tu je, naravno, i Hortensio (Jelena Đukić), ceremonijal majstor, fotograf i stilista, i Katarinin drug, pa nam Rakočevićeva komedija situacije sa elementima farse, kako je žanrovski odredio svoj komad, potpuno ogoljuje ne rodno polne i seksualne travestije, kako bi se u prvi mah moglo zaključiti, već nešto mnogo ozbiljnjije- sve travestije ovih naših duboko poremećenih i korumpiranih društava u kojima živimo, političke, socijalne, moralne, karakterne, travestije sistema vrijednosti, vjere, crkve…
U tom ogledalu, iz kojeg izbijaju travestirani modusi ponašanja, na kraju vidimo neke nesrećne, usamljene ljude, koji u trci da ispune zahtjeve sistema, trenda, sveopšteg rijaliti šoua, više ni sami ne znaju ko su, šta osjećaju, u šta su se pretvorili, kuda idu.
“Mislim da je ovaj glumački sastav, dosta jak, izvukao iz sopstvenog želuca, iz dijafragme svaku Šekspirovu repliku, svaku njegovu riječ, svaki slog, i vjerujem da je to ono što je večeras krasilo izvođenje naše predstave. Drago mi je što je budvanska publika dobro primila predstavu, što je osjetila šta smo htjeli da kažemo ovom našom verzijom „Ukroćene goropadi“, a sjajna je i činjenica što u Starom gradu napokon više nema muzike tokom izvođenja predstava, i što se Grad teatar vratio da bude ono što jeste Grad teatar”, istakao je Zoran Rakočević.
Pozorišna inteligencija
Za Stevana Radusinovića koji, kako kaže, voli pozorišnu inteligenciju i traga za istinom, pa sve što je stariji u onome što mu se čini neistinitim, u tome i ne učestvuje, rad na ovoj predstavio bio je pravo zadovoljstvo.
“Dobio sam poziv za ulogu Petručija, a pritom se Šekspir rijetko kad može odbiti, Rakočević mi je rekao da će to biti radikalan „štrih“, i radikalni koncept, shvatio sam da to ima smisla, i htio sam da mu budem „od ruke“. Ja najviše volim te studentske dane, i sada sam na nekom duhovnom fakultetu student. Sve te faze kroz koje prolaziš u jednom procesu meni su vrlo uzbudljive. Znao sam da mogu dosta da odigram na pojavu, a da bi koncept trebalo da radi za mene, i onda se pojavio Petručio kakvog je publika večeras vidjela. Poruka predstave je prilično pesimistična, a to je naša stvarnost koju živimo i sami smo odgovorni za nju, jer smo pobrkali prioritete. Danas je važnije da li si gej, imaš li pare, da li ti je ljubavnik ministar, nego da li imaš neku školu, da li govoriš strane jezike, jesi li pošten i čestit čovjek, čitaš li knjige. Za moju generaciju bio si faca ako si slušao „Dorse“, ako si čitao Kastanedu, ako si imao građansko vaspitanje, ako nisi bio lažov… Drago mi je što je Rakočević napravio upravo predstavu o tome koliko su nam narušeni svi sistemi”, vrijednosti izjavio je Radusinović.
Sanju Vujisić vidjeli smo kao Bjanku, koja je izjavila da je prelijepi mediteranski ambijent u kojem su igrali najprije bio prepreka, a onda je i sam postao značajan akter ove predstave:
“Vjenčanje Bjanke i Trania se i kod Šekspira dešava na plaži, tako da smo ispratili originalno mjesto događaja kojim počinje naša predstava. Bojim se da je ono o čemu tu govorimo naša realnost, da smo duboko zagazili u društvenu travestiju svake vrste, iako hoću da vjerujem da mi u Crnoj Gori još uvijek imamo nešto patrijarhalno, čisto, što su norme porodičnog vaspitanja. Mi idemo ka zapadu, ne samo u najsurovijem kapitalizmu, nego uzimamo i sve ono najgore u smislu nekakvih trendova i simbola moći, bez ikakave distance i razmišljanja kuda nas to kao društvo vodi”, istakla je Sanja Vujisić.
Šira pitanja
Za Anđeliju Rondović uloga Lućence i jeste i nije bila veliki izazov.
“Kad ste glumac morate sve da razumijete i da pravdate, a ovdje to vjerovatno dolazi i iz mog ličnog odnosa prema gej populaciji za čija se prava zalažem, i javno bih istupila da ona ne bude diskriminisana. Mi smo u ovu predstavu ušli sa ciljem da Šekspir ostane u onom integralnom djelu i da se čuje sve što je napisao, a da sama adaptacija bude savremena i urađena u novom ključu. Po reakciji publike nadam se da smo to i uspjeli. Naša „Ukroćena goropad“ otvara mnogo šira pitanja, ona se odnosi na travestije čitavog savremenog društva, kako globalnog, tako i ovog našeg, balkanskog i lokalnog, i najmanje je prisutno to da li je neko gej ili nije”, izjavila je Anđelija Rondović.
„Ukroćena goropad“ rađena je u koprodukciji budvanskog festivala, Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju i Crnogorskog narodnog pozorišta u Podgorici, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Crne Gore..
