Na današnji dan prije 20 godina Đukanović na izborima pobijedio Bulatovića

U junu ove godine Crna Gora je postala punopravna članica NATO alijanse, najjačeg vojno-političkog saveza na planeti.

Trenutno je u završnoj fazi pristupnih pregovora i najozbiljniji kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. Od najnerazvijenije i izdržavane republike bivše SFRJ, Crna Gora je postala je samostalan, održiv ekonomski sistem sa ubrzanim tempom razvoja, prema svim ekonomskim pokazateljima lider je u regionu, a po nekim parametrima efikasnija i od nekih članica EU. Sa svojim resursima, postaje sve atraktivnija investiciona i sve poželjnija turistička destinacija.

Veliko je pitanje da li bi na evropskoj i svjetskoj mapi Crna Gora danas bila tako pozicionirana, da se nije dogodio 19. oktobar 1997. godine, kada je na predsjedničkim izborima pobijedio Milo Đukanović, a ne Momir Bulatović. Jer, to nije bilo rutinsko opredjeljivanje za ovog ili onog političara, već istorijski izbor između dva dijametralno suprotna koncepta – ostati zatočenik beznadežnog tumaranja “brdovitim Balkanom” ili se okrenuti savremenim civilizacijskim vrijednostima.

Đukanović je bio personifikacija nagovještaja tog istorijskog iskoraka, koji je podrazumijevao da Crna Gora više ne bude samo “prirepak” katastrofalne politike Slobodana Miloševića i njegovog odanog sljedbenika Momira Bulatovića, da ne bude “obavezni dio” srpskog političkog i nacionalnog korpusa, već da se okrene svom biću, obnovi crnogorske državnosti i Evropi. Zato se izbor građana Crne Gore tog 19. oktobra 1997. godine, u drugom krugu predsjedničkih izbora, kada je Milo Đukanović dobio je 174.745, a Momir Bulatović 169.276 glasova, pokazao kao mudra odluka sa dalekosežnim pozitivnim efektima.

Raskol u DPS

Tim predsjedničkim izborima prethodile su podjele unutar najjače političke partije – Demokratske partije socijalista.

Nesuglasice u DPS-u u odnosu na Miloševićevu politiku i ulogu Crne Gore u dvočlanoj federaciji tinjale su još od druge polovine 1996. godine. No, kada je u proljeće 1997. Milo Đukanović, u intervjuu za beogradsko “Vreme” javno obznanio svoj stav da je „Milošević čovjek prevaziđene političke misli, lišen sposobnosti strateškog gledanja na izazove koji stoje pred našom državom“, unutarpartijski odnosi dobili su oštrije konotacije.

Na prvoj partijskoj sesiji protiv Bulatovićevih zaključaka koji su nosili naziv “Jugoslavija bez alternative“ bilo je samo sedam članova Glavnog odbora DPS – Milo Đukanović, Filip Vujanović, Svetozar Marović, Duško Marković, Milutin Lalić, Vojin Đukanović i Blagoje Cerović. Uzdržana su bila 24, a Bulatovića su podržala 64 člana.

Ti sukobi kulminirali su na sjednici Glavnog odbora DPS-a 11. jula 1997. godine, kada je Đukanovićeva opcija pobijedila: razriješen je dužnosti predsjednik partije Momir Bulatović, a na to mjesto izabrana Milica Pejanović – Đurišić. Na istoj sjednici Glavni odbor DPS-a izabrao je Mila Đukanovića za predsjedničkog kandidata na oktobarskim izborima. Nekoliko dana kasnije raspušteni su odbori DPS-a u Podgorici i Pljevljima, a rukovođenje je povjereno novim koordinacionim timovima.
Đukanoviću je tada u parlamentu ostalo 28 mandata, jer se 17 poslanika priklonilo Bulatoviću, pa je DPS napravio novu, koalicionu vladu u kojoj su bile Narodna stranka, Socijaldemokratska partija i dvije albanske partije: Demokratska unija Albanaca i Demokratski savez.

Valja podsjetiti da je početkom septembra iste godine potpisan sporazum o pricipima za razvoj demokratske infrastrukture u Crnoj Gori. Ovaj sporazum, u prisustvu tadašnjeg predsjednika Skupštine Svetozara Marovića, u vili Gorica potpisali su predsjednik Vlade Milo Đukanović, predsjednik DPS Milica Pejanović – Đurišić, predsjednik Narodne stranke dr Novak Kilibarda, predsjednik Liberalnog saveza Crne Gore Slavko Perović, predsjednik SDA za Crnu Goru Harun Hadžić, predsjednik Demokratskog saveza Mehmed Bardhi, predstavnik DUA Ferhat Dinoša i predsjednik SDP Žarko Rakčević.

U međustranačkom dogovoru postignut je konsenzus da se vanredni parlamentari izbori održe najkasnije do kraja maja iduće godine.

Bulatović se ne miri sa porazom

Bulatović i njegove pristalice su nakon svega održale svoj kongres, u dva dijela, avgusta 1997. godine. Odlučili da i tu svoju novu stranku nazovu DPS, a da njihov kandidat na predsjedničkim izborima bude Momir Bulatović.

Savezni i crnogorski ustavni sudovi su tada imali različite stavove ko može može da predstavlja DPS na izborima. Konačno je Ustavni sud Crne Gore Đukanovića “verifikovao” kao jedinog kandidata DPS-a.
Ipak, na glasačkom listiću je pored imena kandidata Đukanovića stajalo Demokratska partija socijalista, a pored imena drugog kandidata – Demokratska partija socijalista – Momir Bulatović.

Ne mireći se sa porazom na predsjedničkim izborima, Slobodan Milošević i njegov “crnogorski povjerenik” Momir Bulatović, sa svojim koalicionim partnerom prof. dr Božidarom Bojovićem, uoči Đukanovićeve inauguracije kao predsjednika Crne Gore, u januaru 1998. godine krenuli su u rušenje, ne samo institucija sistema Crne Gore, nego i bukvalno rušenje objekata u Podgorici. Oko 18 sati i 30 minuta 14. januara 1998. pristalice Momira Bulatovića, uz prijetnju i vojnom intervencijom, krenuli su ka zgradi Vlade Crne Gore i u jurišu, tokom kojeg ih je sprečavala policija, izazivali incidente. U haosu koji su izazvali, prema riječima ministra unutrašnjih poslova Filipa Vujanovića, povrijeđena su 44 policajca i četiri civila. Vujanović je naglasio da je crnogorska policija u stanju da garantuje bezbjednost svim građanima Crne Gore i da je situacija pod kontrolom. Nakon ovih rušilačkih demonstracija, Podgorica je sljedećag jutra osvanula kao ratno poprište sa zapaljenim i prevrnutim automobilima po ulicama, polomljenim staklima i oštećenim objektima…

Ipak, sljedećeg dana je, u prisustvu velikog broja diplomatskih predstavnika, na Cetinju je obavljena inauguracija Mila Đukanovića na dužnost predsjednika Crne Gore.

Milošević nastavio da prijeti

U skladu sa dogovorom od prethodne godine predsjednik Crne Gore Milo Đukanović je 24. marta raspisao vanredne parlamentarne izbore i zakazao ih za 31. maj. Prve rezultate izbora Pobjeda je objavila u broju od 2. juna. Zajednička izborna lista “Da živimo bolje – Milo Đukanović” pobijedila je na prijevremenim parlamentarim izborima osvojivši 169.674 glasova ili 49,5 odsto. Socijalistička narodna partija (Momir Bulatović) osvojila je 123.552 glasova ili 36,1 odsto, dok su liberali dobili 21.605 ili 6,3 odsto glasova birača.

U međuvremenu je u Registar političkih organizacija, koji vodi Ministarstvo pravde Republike Crne Gore, 18. februara 1998. godine upisana nova politička organizacija pod nazivom Socijalistička narodna partija Crne Gore. Sljedećeg mjeseca održan je i prvi kongres Socijalističke narodne partije, a za predsjednika je izabran Momir Bulatović.

SNP je učestvovao u prijevremenim parlamentarim izborima, ali je u jeku predizborne kampanje iznenada Momir Bulatović postao predsjednik savezne vlade. I pored protivljenja legalnih organa Republike Crne Gore ovaj izbor je obavljen u saveznom parlamentu, gdje je samo dva dana ranije izglasano je nepovjerenje Radoju Kontiću.

Ubjedljiva pobjeda DPS-a na vanrednim izborima ipak je, i pored žestokih pritisaka iz Beograda, marginalizovala je Miloševićeve saveznike u Crnoj Gori i omogućila da se stabilizuje politička siutuacija u zemlji.

Pritisci iz Beograda, otvorene prijetnje, čak i direktno angažovanje nekih vojnih i paravojnih snaga u Crnoj Gori nastavljeni su, posebno tokom naredne 1999. godine, tokom NATO bombardovanja SRJ, ali je Đukanovićev koncept, uz očiglednu podršku većine građana Crne Gore, uspio da se odupre svim tim iskušenjima, da sačuva mir i novim demokratskim iskoracima krene u ostvarenje vjekovnog sna – obnove državnosti.

Krajem 1999. godine uvedena je u platni sistem Crne Gore njemačka marka, što je bio jedan od ključnih momenata da se sačuvaju osnovna ekonomska struktura i standard građana.

Obnova nezavisnosti

Nakon toga, nakon poraza Miloševića i dolaska Zorana Đinđića na vlast u Srbiji, okolnosti su se promijenile. Ipak, i dalje međunarodna zajednica nije bila za cijepanje Savezne Republike Jugolsavije i protivila se crnogorskom referendumu za nezavisnost. Ipak, na uporno i argumentovano insistiranje Đukanovića i njegovih saradnika da se građanima Crne Gore mora dopustiti da sami odlučuju o svojoj i budućnosti svoje države, pronađeno je 2003. godine privremeno, trogodišnje rješenje koje se zvalo “Državna zajednica Srbija i Crna Gora”, uz klauzulu da nakon tri godine države imaju pravo da se na referendumu izjasne o svojoj budućnosti.

Ni nakon tri godine, međutim, Beograd i međunarodna zajednica nijesu bili spremni da Crnoj Gori dopuste normalno izjašnjavanje, pa je za crnogorski referendum predviđen “višak demokratije” – bilo je potrebno da se za nezavisnost izjasni najmanje 55 odsto građana kako bi Crna Gora bila priznata kao nezavisna država.

I to je prihvatio Đukanović i, konačno, 21. maja 2006. godine, sa 55,5 odsto podrške građana Crna Gora je, na “najdemokratskiji” način, obnovila svoju nezavisnost. Šta je sve od 2006. godine do danas postignuto na međunarodnom i unutrašnjem planu dobro je poznato svakom građaninu…

Ali da nije bilo one mudre odluke građana od prije dvije decenije, tog 19. oktobra 1997. godine, kada su za predsjednika države izabrali Mila Đukanovića, a ne Momira Bulatovića, vjerovatno bi Crne Gora ostala tek 27. izborna jedinica pod patronatom Beograda, a plate njenih građana bi zavisile od topčiderske štamparije novca. O Evropskoj uniji, NATO savezu i platama u eurima ne bi mogla ni da sanja…

Piše

Goran Popović