Kako je propala urota protiv Crne Gore

Kada je u četvrtak 13. aprila 2017. godine glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić potpisao optužnicu protiv 14 državljana Rusije, Srbije i Crne Gore, tereteći ih za teška krivična djela uperena protiv bezbjednosti i ustavnog poretka, Crna Gora je zakoračila u najznačajniji sudski proces u novijoj istoriji.

Pet mjeseci kasnije, nakon nekoliko odgađanja ročišta 6. septembra, predsjedavajuća sudskog vijeća Višeg suda sutkinja Suzana Mugoša otvorila je “suđenje vijeka”. Otvoreno je i ključno pitanje: da li je Crna Gora spremna da razmakne političke koprene stranačkih, ličnih interesa i kolektivnih predrasuda koje su formirane i prije nego su optuženi sjeli na klupe sudnice Višeg suda i suoči se sa utvrđenom sudskom istinom, piše Pobjeda.

U tri mjeseca suđenja, kroz izjave optuženih i priče svjedoka čak i kada nijesu još izvođeni dokazi uočava se politička i špijunska igra, koja se odvijala mimo očiju javnosti, sve do izbornog dana 16. oktobra. Isprepleteni su kao u zmijskom leglu: geostrategijski interesi Moskve i domaći političari zavisni od ruskih interesa; agenti Federalne službe bezbjednosti Ruske Federacije FSB i Glavne obavještajne uprave Generalštaba GRU sa domaćim radikalnim političarima, potpomognutim članovima ekstremnih nacionalističkih udruženja iz susjedne Srbije…

U danima, sedmicama i mjesecima nakon 16. oktobra izranjali su djelići paklenog scenarija: “Operacija 16. oktobar bila je zamišljena kao veliki udar na Crnu Goru s ciljem trajne političke i bezbjednosne destabilizacije države i društva.

Pobjeda otkriva detalje akcije, razotkriva prikrivene veze aktera, razobličava šta se krilo iza borbe za vlast i protiv vlasti, ukazuje na do sada nerazjašnjenu uloga Srpske pravoslavne crkve u borbi protiv, kako bi to rekao mitropolit Amfilohije, ,,fildžan Crne Gore”. Sve je to prožeto ličnim, porodičnim i političkim omrazama, uz obilje prljavog novca i neutaživih ambicija…

Duže od godine od hapšenja državljana Srbije, ostalo je nerazjašnjeno: kako je posebna policijska ekipa, na čelu sa Katnićem, ostvarila i zadržala krucijalnu taktičku prednost nad planerima terorističkog ataka.

Iz raspoloživih dokumenata, transkripata razgovora, objavljenih slika izvjesno je da je postojala tehnička i druga logistička podrška američke i britanske tajne službe.

Akcija ,,Tragač, kako je glasilo kodno ime policijske operacije, sačuvala je konspirativnost tokom dana i nedjelja praćenja i prisluškivanja zavjerenika. Čak ni iskusni ruski agenti Eduard Šišmakov i Vladimir Popov, ni Saša Aleksandar Sinđelić, koordinator okupljanja zavjerenika, niti bivši general srpske Žandarmerije Bratislav Dikić, koji je trebalo da komanduje zavjerenicima ispred zgrade parlamenta i uzbuni okupljenu masu, nijesu bili svjesni da je akcija ,,provaljena.

U Crnoj Gori, u kojoj se sve zna i svako svakoga poznaje, policijski tim od dvadeset i dva čovjeka izveo je komplikovanu, rizičnu i efikasnu kontradiverzantsku akciju, koja je zaustavila planirano krvoproliće na ulicama Podgorice i drugih crnogorskih gradova.

Ruska uputstva na Kalemegdanu, zima dolazi iz Kremlja

Nakon kraćeg koračanja u tišini, dvojica šetača sjeli su na klupu u sjeni velikog hrasta. Biloje prohladno nedjeljno popodne, kakvo zna da bude u Beogradu početkom septembra.

Nagnuvši se lagano, čovjek u jakni zakopčanoj do grla, uredno štucovanih brčića, sa naočarima na vrhu nosa, tiho se obratio sagovorniku pored sebe.

,,Sve mora biti završeno brzo. I Vladimir Vladimirovič će biti o ovom izviješten, shvataš kako je važno da tvoji ljudi budu spremni da urade sve što treba, procijedio je na ruskom. Čovjek do njega, kratko podšišan, u sivom odijelu, samo je klinuo glavom, čvrsto stežući poveću papirnatu kesu.

,,Sve ide po planu, moji ljudi su spremni, Paja je već sve završio tamo dole. Dikić i njegovi kreću. Samo, velika je nervoza, moramo se paziti, odgovorio je suvonjavi čovjek.

Ubrzo su se rastali, bez pozdrava, svako je otišao na svoju stranu. U tom času nijesu slutili da su odavno pod prismotrom i da će uskoro njihova imena biti poznata. Prvo u Crnoj Gori i Srbiji, a potom i u svjetskim medijima.

Bio je to opis jednog od više beogradskih susreta Rusa Eduarda Edija Šišmakova, agenta Glavne obavještajne uprave Generalštaba GRU i Aleksandra Saše Sinđelića, bivšeg zatvorenika iz Niša, vođe ,,Sivih vukova” i nekadašnjeg srpskog borca u Ukrajini. Srijetali su se njih dvojica ranije, kako je u sudnici svjedočio Sinđelić, i u Moskvi, tokom prvih priprema za akciju ,,16. oktobar.

Šišmakov i Sinđelić postaće koji mjesec kasnije ključni akteri najveće političko-špijunske afere u Crnoj Gori. Fotografije koje Pobjeda objavljuje nastale su u Beogradu, tokom više susreta Šišmakova i Sinđelića, a snimila ih je, najvjerovatnije, britanska obavještajna služba. U martu prošle godine ,,premijerno su objavljene u britanskom ,,Gardijanu.

Tokom boravka u Srbiji agent GRU-a boravio je pod imenom Eduard Širokov, koristio je legalno izdati ruski pasoš, odsjeo je kao pravi turista u hotelu ,,Mali vrabac” u Skadarliji, u starom jezgru Beograda.

Za Šišmakova (Širokova) to je bila još jedna važna misija, nakon službovanja u Poljskoj, gdje je bio na funkciji zamjenik vojnog atašea ruske ambasade. Iz te zemlje je juna 2014. godine protjeran (proglašen personom non grata) nakon što je razotkriven u špijunskom vrbovanju uticajnog poljskog generala i više poljskih biznismena.

I kolega Eduarda Šišmakova, agent GRU-a Vladimir Popov boravio je septembra 2016. u Beogradu, odsjeo je pod tim imenom u kultnom ,,Mažestiku i odatle obavljao zadatke. Koja su sve bila njegova zaduženja, još se pouzdano ne zna. Prema sumnjama crnogorskih istražitelja, dužnost Popova bila je da se stara o komunikacijskoj opremi, kriptovanim telefonima sa posebnim softverima i sličnim ,,gadžetima neophodnim za operacije kakva je planirana u Crnoj Gori.

Prema informacijama koje je crnogorska služba dobila od srpskih kolega iz BIA, Popov se 16. oktobra u jutarnjim satima obreo na Zlatiboru, sa još pet ljudi nepoznatog porijekla, stranih državljana. Nekoliko sati su sjedjeli u jednom lokalu, kao da su čekali komandu, da bi se negdje oko 15 sati izgubili u nepoznatom pravcu, vješto izmakavši nadzoru.

Tridesetpetogodišnji Vladimir Popov, plavušan glatkog lica a ,,pečenih očiju, imao je iskustva u poduhvatima kakav je planiran u Crnoj Gori. Juna 2014, Popov je bio ključni ruski igrač u tajnoj operaciji organizacije grupa spremnih da svrgnu izabranu vlast, koju je zvanična Moskva planirala ljeta 2014. godine u Moldaviji, kao reakciju na plan vlade u Kišinjevu da se potpiše Sporazum Republike Moldavije o pridruživanju Evropskoj uniji. Pokazalo se da je akcija u Crnoj Gori zamišljena po istoj matrici kao u Moldaviji. Moskva je tada u Moldaviji dizajnirala razne scenarije: od rukovanja akcijama građanske neposlušnosti, organizovanja paravojnih grupa, sve do pokušaja podmićivanja članova parlamenta Moldavije, koji je trebalo da blokiraju ratifikaciju Sporazuma o pridruživanja sa EU…

Agenti GRU, Eduard Edi Šišmakov, kao mozak ekipe, i Vladimir Popov, kao ključni operativac, pojaviće se nekoliko mjeseci kasnije u ulogama kojima se nijesu nadali: na optužnici Specijalnog državnog tužilaštva Crne Gore, okrivljeni za teška djela protiv države Crne Gore.

Eduard Šišmakov se tereti za tri krivična djela: organizovanje kriminalne organizacije, za terorizam u pokušaju (član 401a, stav 1 Krivičnog zakonika) i najteže za pripremanje djela protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti Crne Gore putem podstrekavanja (Član 373 stav 1 u vezi člana 24, stav 2).

U prvim danima, nakon što je sjenka sumnje pala na Kremlj, kao logistički centar za planiranje terorističkih napada, ruski zvaničnici oštro su negirali bilo kakvu upletenost i žestoko uzvraćali na prozivke iz Podgorice.

Danas zvanična Moskva ćuti. Nema odgovora na crnogorski zahtjev za saslušanje okrivljenih Šišmakova i Popova. Ćuti
agilni Dmitrij Sergejevič Peskov, portparol Kremlja. Zašutala je i zgodno uporna Marija Vladimirovna Zaharova, portparolka Ministarstva vanjskih poslova…

Ćutanje sa jakim razlogom: brojna svjedočenja, još i više materijalni dokazi kao što su zaplijenjeni kriptovani telefoni, potvrde o izmjenama ličnih dokumenata Eduarda Šišmakova, tajno presretnuti razgovori, uplatnice Sinđeliću iz Moskve ukazuju da su ruski agenti igrali ključnu ulogu u organizaciji “Operacije 16. oktobar.

,,Još na sastanku u Moskvi, krajem septembra prošle godine, Edi mi je rekao da pitanje Crne Gore mora da se riješi za sva vremena. Kazao mi je da se zakomplikovala situacija u Crnoj Gori, te i da su nakon razgovora sa predstavnicima Demokratskog fronta u zadnjem trenutku riješili da ne dozvole ulazak u NATO i EU, ispričao je svjedok saradnik Saša Sinđelić detalje njegovih susreta sa Šišmakovim.

U Moskvi je danas, zbrinut na nepoznatom mjestu i Podgoričanin Ananije Nino Nikić. Nakon boravka u ekstradicionom pritvoru, dobio je politički azil u Rusiji!

Ali, mnogo toga je već jasno: zima je te godine u Podgoricu trebalo da stigne pravo iz Kremlja.

Tajna susreta pod Ostrogom

Prije mnogih operacija pripadnik srpskih specijalnih snaga na Kosovu Bratislav Dikić imao je običaj da se pomoli za naklonost ,,Onoga gore”. Bila je to neka vrsta rituala koji mu je pružao uvjerenje da će imati ,,mirnu ruku i tiho srce tokom akcije”.

Iako je već godinama bio u penziji, Dikić, policijski general i nekadašnji šef srpske Žandarmerije i te je subote, 15. oktobra makar je tako svjedočio pred sudom u Podgorici pošao da potraži blagoslov, pravo pod sveti Ostrog. Navodno, ne samo zbog predstojeće akcije, već u želji da osnaži zdravlje, narušeno kancerom koji se pojavio u tijelu koju godinu ranije.
Ipak, kada je sa prijateljicom Kristinom Hristić koja je imala, kako se uočava iz presretnute telefonske komunikacije, kodno ime ,,Nikola pristigao u Podgoricu, prvo je obišao centar grada. Slikao se ispred zgrade parlamenta, pored spomenika Kralju Nikoli, ispred zgrade predsjednika, prošetao mostom Blaža Jovanovića… Da dobro ispita teren. Potom se sa prijateljicom zaputio u pravcu Budve.

Istog dana dvije grupe srpskih patriotskih radnika, članova raznih četničkih udruženja, doputovale su vozom u Podgoricu. Smjestili su se u dva motela u Podgorici i na Vranjini. Rekli su im da čekaju instrukcije i da ne budu previše upadljivi.

Zvanično, svi su tvrdili da su došli da podrže svečetnički skup zakazan, kako su svjedočili, za 16. oktobar u Podgorici. Nijesu znali koliko je njih došlo organizovano u Crnu Goru na taj skup, nijesu, kako rekoše na suđenju, znali ni da je eto koincidencije istog dana zakazano okupljanje Demokratskog fronta ispred zgrade parlamenta, nakon glasanja 16. oktobra.

Mnogi od njih su, kao ključni razlog dolaska, osim podrške četnicima u Crnoj Gori, naveli i želju da se poklone moštima sveca pod Ostrogom.

Svi su putevi gospodnji, tog 15. oktobra, vodili prema Ostrogu i hodočasnike, penzionisanog generala žandarmerije, ali i lidere Demokratskog fronta. Još jedna slučajnost?

Subota je, inače, dan kada hiljade i hiljade ljudi pohodi svetilište u stijeni, gdje su smještene mošti Svetog Vasilija Ostroškog. Tamo se srijeću poznati i nepoznati ljudi.

I baš tamo, te subote, na istom mjestu trebalo je da se nađu bivši komandant srpske Žandarmerije Bratislav Dikić, sa svojom prijateljicom i još nekoliko desetina srpskih državljana i članovi Predsjedništva Demokratskog fronta, na čelu sa liderima Andrijom Mandićem, Milanom Kneževićem, Milutinom Đukanovićem i još nekim funkcionerima te političke organizacije?!

Da li su tada znali što je čija uloga teško je dokučiti. Poznato je samo da je lidere Demokratskog fronta ugostio lično crnogorsko-primorski mitropolit Amfilohije.

,,Bili smo pod Ostrogom da se pomolimo i da bi dobili duhovnu snagu za sve što nas je čekalo”, svjedočiće pred novinarima koji mjesec kasnije Milan Knežević, jedan od istaknutih članova Demokratskog fronta.

Mitropolit Amfilohije je, kažu svjedoci, poželio uspjeh liderima opozicije, naročito u njihovoj namjeri da osujete put Crne Gore u ,,čeljust nemani NATO”, ali i ponadao se da će konačno doći dan da se neki crnogorski vlastodršci uklone sa pozicije da vode Crnu Goru.

,,Daće Bog da i Milu Đukanoviću, kao Svetozaru Maroviću, donosim svete knjige tamo gdje bude nakon izbora”, povjeriće se čelnik SPC svojim istomišljenicima.

Da li je mitropolit Amfilohije tada sreo, pozdravio i blagosiljao neke od onih koji su uhapšeni iste večeri u policijskoj akciji sprečavanja terorizma teško je utvrditi, jer svi okrivljeni, uključujući i Dikića, uporno tvrde da su htjeli doći pod Ostrog, ali da se iz nekog razloga nijesu pojavili tamo 15. oktobra.

Jedino su lideri DF-a ostali kod priče da ih je duhovnik SPC nadahnuo u želji da svrgnu diktatorsku vlast Mila Đukanovića i da se u Podgorici, na glavnom trgu, sagradi ,,pravi spomenik pomirenja četnika i partizana”…

Milom ili, radije, silom?

Za sada je jedino provjerljivo da je u nedjelju oko 15 sati, nakon što je dio zavjerenika uhapšen i već sjedio u pritvorskim ćelijama, upravo mitropolit Amfilohije javno pozvao pristalice Demokratskog fronta da se te večeri ne okupljaju ispred zgrade Skupštine Crne Gore.

U tom času većina crnogorskih građana nije mogla da dokuči: otkud strijepnje kod srpskog sveštenika, zbog čega poziva na mir, kada je u Crnoj Gori, na biralištima i van biračkih mjesta, sve proticalo mirno, bez ijednog većeg incidenta?

Izgleda da su ga ipak čuli oni koji su trebalo da slušaju duhovnika iz Srpske pravoslavne crkve. U nedjelju veče pristalice Demokratskog fronta ostale su, kao po komandi, svojim kućama. Baš kao i čelnici opozicije. Čak i kada je proglašena pobjeda Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića, iako su rekli da će protesta biti baš ,,ako Đukanović pokrade izbore.

Neće se, u vremenu poslije 16. oktobra, mitropolit Amfilohije oglašavati da objasni zašto je, ako ništa nije slutio i nije bio informisan o spremanim dešavanjima, nakon samo jednog poziva specijalnog tužioca i tadašnjeg ministra unutrašnjih djela, opozicionara Danilovića, izdao komandu o povlačenju svoje političke vojske?

Ima još tajni koje su vezane za okupljanje pod Ostogom 15. oktobra.

Svjedočenje Aleksandra Sinđelića od 20. marta ukazuje da je Bratislav Dikić mogao da ima još jedan motiv da se zaputi prema Ostrogu.

,,Akcijom ispred Skupštine trebalo je da rukovodi političar Demokratskog fronta koji dobro govori ruski. Njemu je trebalo da bude uručen kriptovani telefon, a za predaju je bio zadužen Bratislav Dikić, kazao je ključni svjedok saradnik.

Jedan od kriptovanih telefona koje su koristili Eduard Šišmakov i Aleksandar Sinđelić za koordinaciju akcije na kraju je završio kod Dikića, a na taj se telefon uglavnom javljao ,,Nikola, Dikićeva prijateljica Kristina Hristić.

Slučajnost, neki ,,božiji usud ili dio jedne osmišljene akcije?

Olujna noć u Podgorici, pad crnih jastrebova

U subotu veče, negdje oko 20:30 sati, Bratislav Bata Dikić i njegova prijateljica Kristina Hristić su iz Budve stigli pozajmljenim automobilom ispred tržnog centra ,,Delta” u Podgorici.

Padala je jaka kiša, nošena južnim vjetrom, Dikić je pokazao da su ga godine rada u Žandarmeriji naučile opreznosti: nekoliko puta je mijenjao putanju, provjeravao da li ga, možda, neko prati; prošao je kružni tok u Gornjoj Gorici, pa se vratio i krenuo ka Nikšiću; onda se opet vratio na kružni tok i zaputio prema ,,Kapital plazi”, zaokrenuo kod Siti kvarta i vratio se prema pumpi ,,Luk Oila”…

Kada je bio ubijeđen da nema pratioce, došao je na dogovoreni susret sa Pajom Velimirovićem, čovjekom kojeg mu je odredio Sinđelić, da mu preda kriptovani telefon. Iako je imao već četiri telefona, a njegova prijateljica dva, Dikić je pošao da preuzme još jedan, od čovjeka kojeg, kako će kasnije tvrditi, ne poznaje niti su se ikada sreli. Čudno.

Kako god, Dikić se sreo sa Velimirovićem, koji ga je duže od sat čekao ispred ,,Delte. Više je različitih verzija tog famoznog susreta. Dikić je tvrdio da je Velimirović bio pijan, dok je Velimirović svjedočio da je penzionisani general bio nepovjerljiv, ali da je prihvatio telefon i da je trebalo da krenu prema zgradi u kojoj je bilo stacionirano oružje šifrovano u telefonskoj konverzaciji nazvano ,,rakija. Tada su ih opkolili policajci u civilu i Bratislav Dikić i Kristina Hristić su uhapšeni.

Istovremeno, na drugom kraju grada, kod željezničke stanice, policija je upala u stanove gdje su boravili pripadnici srpskih patriotskih udruženja, spremnih da uveličaju okupljanje 16. oktobra. Akcija ,,Tragač”, makar njen prvi dio, bila je okončana.

O hapšenju dvadeset državljana Srbije u olujnoj noći 15. oktobra saznalo se sljedećeg dana oko 9.30 kada su mediji počeli da saopštavaju prve informacije.

Kasnije tokom izbornog dana stiglo je i zvanično saopštenje.

“Osnovano se sumnja da je početkom oktobra u Srbiji i Crnoj Gori formirana kriminalna organizacija, s ciljem uticaja na zakonodavnu i izvršnu vlast u Crnoj Gori. Sumnja se da je plan ove organizacije bio da u vrijeme proglašenja rezultata na parlamentarnim izborima, uz upotrebu oružja, napadnu okupljene građane ispred Skupštine Crne Gore i službenike Uprave policije, a da potom zauzmu prostorije Skupštine, s namjerom da proglase izbornu pobjedu određenih političkih partija. Takođe se sumnja da je plan kriminalne organizacije bilo lišavanje slobode premijera Crne Gore. S ciljem realizacije navedenog plana organizator grupe, B. D. (Bratislav Dikić) juče je u ranim jutarnjim časovima došao u Crnu Goru sa namjerom dalje realizacije kriminalnog plana i komandovanja naoružanim licima u namjeri da zauzmu Skupštinu Crne Gore i druge državne institucije. Osumnjičeni su, prema dobijenim uputstvima i kriminalnom planu, privatnim vozilima došli u Podgoricu, gdje su se radi nastavka realizacije kriminalnog plana rasporedili u najmanje tri grupe ističe se, između ostalog, u saopštenju Tužilaštva uz napomenu da su službenici Specijalnog državnog tužilaštva, službenici Specijalnog policijskog odjeljenja i Uprave policije lišili slobode ,,organizatora i članove ove kriminalne organizacije u trenutku kada su pošli da provjere unaprijed pripremljeno skriveno skladište i dopremljeno oružje i municiju”.

U toku postupka utvrđeno je, ističe se dalje, da su kriminalnu organizaciju, osim lica koja su lišena slobode, ,,činila i lica na čijoj se identifikaciji i lišavanju slobode intenzivno radi”.

Iz saopštenja Tužilaštva bilo je jasno da su glavni ljudi i dalje na slobodi. Samo što se tada nije znalo da se intenzivno traga za ključnim ljudima: Eduardom Šišmakovom (tada zvanično: Širokov), Vladimirom Popovim i ključnim igračem iz Srbije Aleksandrom Sašom Sinđelićem.

U potrazi za logistikom, šifra Peregrini

U nedjelju 16. oktobra dva zanimljiva stranca su oko 11 sati ušla u Crnu Goru preko graničnog prelaza Božaj: Izraelac Aron Šaviv, šef izborne kampanje Demokratskog fronta i Džozef Asad, naturalizovani Amerikanac, porijeklom iz Libana.

Dva sata kasnije, njih dvojica su, takođe preko Božaja, ekspresno napustila Crnu Goru, ušli na teritoriju Albanije, otišli za Tiranu, gdje su na aerodromu kupili karte i zaputili se za Istanbul.

Aron Šaviv je šef kampanje DF-a i prirodno je da je na izborni dan htio da vidi što se dešava u Crnoj Gori. Ali, šta je bila uloga crnogorskoj javnosti nepoznatog Džozefa Asada i zbog čega je tako hitro napustio crnogorsku teritoriju?

Pobjeda je tokom protekle godine u nekoliko navrata pisala o Asadu, bivšem operativcu CIA i onome što je radio i što je trebalo da radi u Crnoj Gori, za potrebe Demokratskog fronta. Nijesu to bile baš bezazlene usluge.

Naprotiv: američki pravosudni organi detaljno ispituju mogućnost pokretanja krivičnog postupka protiv Džozefa Asada, jer je crnogorski istražni tim utvrdio da je višečlana internacionalna ekipa bivšeg operativca CIA prošle godine bila stacionirana u Podgorici, na dvije lokacije u Donjim Kokotima i Donjoj Gorici.

I pružila bezbjednosne usluge organizatorima akcije planirane za 16. oktobar: napravljena je šema evakuacije, odabrane lokacije za tzv. komandne punktove nakon planiranog obračuna ispred zgrade parlamenta i dobro odrađene mjere elektronskog ometanja…

Pokazalo se da je ekipa koju je angažovao Asad vrlo dobro opremljena i profesionalno obučena: instalirali su uređaje kojima se sprečava praćenje signala mobilne telefonije; korišćene su posebne mjere zaštite prilikom korišćenja Interneta, a za posebnu komunikaciju korišćen je i satelitski telefon.

Ta vrsta ,,bezbjednosnih usluga nije karakteristična za obezbjeđenje klasičnih, uobičajenih, političkih okupljanja više nalikuje na opremu koja se nabavlja za izvođenje neke špijunsko-vojne akcije.

Bila je to, u stvari, akcija koju je preduzeo politički savjetnik Demokratskog fronta Aron Šaviv, koji je preko kompanije Peregrin konsalting (Peregrine Consulting) u vlasništvu Asada, pokušao da angažuje američku privatnu kompaniju Patriotik difens grup (Patriotic Defense Group) radi izvođenja opsežne akcije planirane za 16. oktobar u Podgorici.

Asad je bio pravi čovjek za takvu vrstu zadatka: operativac CIA punih petnaest godina od 1999, kada je skupa sa suprugom Mišel stupio u službu, sve do kraja 2014. godine. U bezbjednosnim krugovima Asad je stekao ugled nakon više akcija u kojima je, radeći za privatne bezbjednosne kompanije, imao važnu ulogu u izvlačenju 149 iračkih hrišćana iz zarobljeništva Islamske države.

Prema pisanju Vol strit žurnala (Wall Street Journal) Asad je egipatski hrišćanin, odgajan u Libanu i naturalizovani Amerikanac. Diplomirao je političke nauke i biblijske studije na američkom univerzitetu 1994. godine, a nakon pet godina je postao član CIA.

Sada je vlasnik kompanije Peregrini konsalting (Peregrine Consulting) specijalizovane za razne vrste bezbjednosnih (čitaj: operativnih) usluga. O tome svjedoči i zvanična reklama na sajtu kompanije: “Zahvaljujući našem velikom iskustvu u osjetljivim projektima za vlasti, preduzeća i pojedince, mi znamo kako zaštititi identitet, interese i ciljeve naših klijenata…” Operativni podaci nedvosmisleno ukazuju da je Šaviv stupio u kontakt, još početkom avgusta, sa Asadom.

Ubrzo se Asad dao na posao, stupivši u kontakt sa američkom kompanijom Patriotik difens grup, sa sjedištem u Orlandu, sa kojom je i ranije puno sarađivao. Na sastanku sa kolegama u Orlandu, vlasnik kompanije Peregrini istakao je neophodnost nabavke sve one špijunsko-diverzantske opreme potrebne za podršku opozicionoj političkoj grupaciji u Crnoj Gori. Da bi naznačio važnost posla, pomenuo je da je njegov klijent radio čak i za “izraelskog premijera Netanjahua”.

Nema preciznih informacija zbog čega je specijalizovana kompanija, poput Patriotik difensa, odbila da prihvati ponuđeni angažman. Prema verziji koju forsiraju američki izvori, bivši operativci CIA procijenili su da bi djelovanje u Crnoj Gori, evropskoj državi koja jeste saveznica Vašingtona, mogao da bude kompromitujućiposao za njihovu firmu.

Činjenica je, takođe, crnogorske bezbjednosne službe – još od 1994. godine i početka tadašnjeg tihog Đukanovićevog zaokreta protiv Miloševića prilično blisko sarađuju sa američkim kolegama. Moguće da su neki kontakti zadržani, da su neke provjere rađene, nakon što su Amerikanci pred sobom vidjeli tlocrt prostora ispred zgrade crnogorskog parlamenta.

Teško je, dakle, povjerovati da je preduzimljivi Izraelac Šaviv kontaktirao vlasnika kompanije Peregrini da radi knjigovodstvene poslove za Demokratski front. A lako je zaključiti zašto je Asad samo dva sata 16. oktobra boravio na crnogorskoj teritoriji: onog časa kada je saznao za hapšenja, procijenio je da od akcije planirane za tu veče nema ništa. Zato mu se izgubio trag.

Suđenje vijeka, Sinđelićeva se (ne)poriče

Od 6. septembra, trideset ročišta, duže od 150 sati suđenja za pokušaj terorizma. Izređali su optuženi svoje odbrane, traženo je izuzeće sutkinje Suzane Mugoše, predsjednika Višeg suda Borisa Savića, specijalnih tužilaca Milivoja Katnića i Saše Cađenovića…

Mnogo toga se vidjelo u sudnici Višeg suda, ali je za sada dominantna slika svjedočenje svjedoka saradnika Aleksandra
Sinđelića. Mnogi su bili iznenađeni kada je Sinđelić na prvo ročište pristigao taksijem, ulazeći lagano bez vidljive pratnje u zgradu Višeg suda.

Nije to više onaj negdašnji suvonjavi ,,specijalac iz Ukrajine, sa ogromnim riđim brkovima, u crno obučen. Današnji Sinđelić, u tamno sivom odijelu, ugojen nekih desetak kila, djeluje bezopasno, kao neki službenik banke.

Pokazalo se, međutim, da je takav Sinđelić najopasniji za okrivljene, za Ruse Šišmakova i Popova, za Bratislava Dikića, ali i za lidere Demokratskog fronta: njegovo mirno svjedočenje, uprkos brojnim pokušajima advokata da ga izbace iz takta, razara strategiju odbrane. Precizno se sjeća datuma, dešavanja, susreta, razgovora; ne zaboravlja i ne gubi nit priče…

“Tri puta smo se sastali ja i Dikić. Na trećem sastanku definisali smo detalje i Dikić je prihvatio zadatak. Rekao mi je da će sa grupom da ode pod Ostrog, te i da će doći da podrži skup, rukovodi ljudima. Zapitkivao me kako će komunicirati sa vođama grupa; šta ako ovo, šta ako ono”, ispričao je Sinđelić.

Zadatak Dikića je bio i da objedini grupe i da u nedjelju do 23 sata komanduje okupljenom masom i da, kako tvrdi svjedok, uspostavi komunikaciju sa Demokratskim frontom.

“Sve je to trebalo da izgleda kao spontano okupljanje građana koji će se pridružiti Demokratskom frontu. Nakon govora oko 23 sata čovjek iz Demokratskog fronta trebalo je da kaže šifru i dalje rukovodi, uz prethodno slušanje naredbi Edija”, kazao je, između ostalog, Aleksandar Sinđelić.

“Plan je bio i da se za 48 sati formira nova vlada, zakaže sjednica”, uhapsi Đukanović. Edi mi je rekao i da su dali velike pare za medije da to isprate, da policija neće smjeti da upotrijebi oružje i ukoliko ispale jedan metak da će da ih upropaste”, zaključio je Sinđelić.

Dakle: svjedok saradnik je ne samo potvrdio detalje iz optužnice, već je dao preciznu sliku odnosa ključnih aktera, a istovremeno pokušao da ostavi utisak čovjeka koji zna što govori, sasvim suprotno od mnogih očekivanja i priče branilaca o njegovoj mentalnoj neuravnoteženosti.

Izgleda da su konačno i lideri Demokratskog fronta shvatili da im teško narušava ugled direktan televizijski prenos suđenja i njihova pojavljivanja na optuženičkoj klupi. Pokušali su raznim načinima da miniraju i Sinđelića, ali i vođenje sudskog postupka. Nijesu se baš proslavili.

To je, međutim, samo jedan dio mozaika u suđenju za pokušaj terorizma. Tek slijedi izvođenje dokaza, tek će i tužilaštvo i odbrana imati prilike da dokažu svoje tvrdnje.

I sada je izvjesno, sudski proces koji je u toku ostaviće neizbrisive posljedice na društvena i politička dešavanja u Crnoj Gori. U sudskom postupku moraće da se pruži nedvosmisleni odgovor da li su u toj urotničkoj akciji protiv države Crne Gore, osim dvojice Rusa koji su označeni kao organizatori, učestvovala i dvojica lidera Demokratskog fronta, Andrija Mandić i Milan Knežević; da li su bili nevoljni, izmanipulisani, učesnici ili aktivni saučesnici, dio zavjereničke mreže? Mora da se odgonetne: da li je “Operacija oktobar 2016.” bila nastavak političke akcije Demokratskog fronta od 24. oktobra 2015. godine i pokušaj svrgavanja vlasti, samo sada drugim, zlokobnijim, sredstvima. Mnogo pitanja traži mnogo preciznih, sudski verifikovanih, odgovora, u koje ne smije biti sumnje. Svi aduti su na stolu i u ovom specifičnom nadmetanju tužilaca i branilaca neće biti, niti može biti ,,ničija”. Nema neriješenog ishoda. Ni pravno, ni politički.

Ako Katnić dokaže svoje tvrdnje, jedna velika sila kakva jeste Rusija doživjeće tešku blamažu, biće svrstana u red država-parija koje misle da im je dato da, svim sredstvima, upravljaju sudbinama drugih država.

Ukoliko se pak dokaže i upletenost čelnika Demokratskog fronta, ta politička grupacija biće označena kao snaga koja je istorijski poražena i biće politički pregažena: DF-u prijeti sudska zabrana daljeg političkog djelovanja.

I Katnić rizikuje gotovo sve: ukoliko ne uspije da dokaže ključne elemente optužnice, njegova profesionalna karijera, ali i karijere mnogih njegovih saradnika iz specijalnog tima, biće zapečaćene. A Crna Gora će ponovo morati da traga za istinom o “Operaciji 16. oktobar”. Samo što će to raditi drugi ljudi i, moguće, drugačije motivacije.

Na kraju, ali i najvažnije: sudski proces o dešavanjima iz oktobra 2016. godine otvoriće političko pitanje društvenog konsenzusa o crnogorskoj budućnosti, koje se ne svodi samo na to ko će biti na vlasti, ko u opoziciji; ko je reformista, a ko pobornik puta u prošlost…

Otvoreno je šire, važnije, društveno i civilizacijsko, pitanje za građane male države na obali Jadranskog mora: može li i hoće li Crna Gora preživjeti put na Zapad, da li ćemo konačno ući u zonu stabilnosti ili ćemo ponovo čekati neki novi oktobar?

Ž.N.