Svi smo svjesni junaštva Crnogoraca u Mojkovačkoj bici 1916. godine. Tu je bitku predvodio Serdar Janko Vukotić i hrabrošću se isticali mnogi Crnogorci. Ipak, u bici je učestvovala i jedna žena. Vasilija Vukotić, ćerka serdara Janka, čiji sin Vukašin još uvijek nije bio stasao za vojku.
Jednu od najvećih bitaka u crnogorskoj istoriji, preživjela je i hrabra Čevljanka, Vasilija, koje je malo prije završila Djevojačku akademiju na Cetinju, prenosi Facebook stranica Istorija Crne Gore.
Crna Gora je, pred naletom Austrougara, kapitulirala prvi put u svojoj istoriji, a ovaj poraz Serdar Janko je doživio kao ličnu tragediju.
”Iako mu je tada bilo tek 49 godina, bio je oronuo kao starac. Pao je u očajanje, kao i mi koji smo u tim trenucima bili kod njega, mislili smo da je svršeno, da neće preživjeti. Odveli smo ga nekako u selo Grlić, nadomak Danilovgrada, kod rođaka, da tu izdahne prije nego ugleda plavičaste austrougarske univorme”, zapisala je Vasilija i cijeli tekst predala publicisti Antoniju Đuriću, koji je unio u knjigu ”Žene solunci govore”.
Iako nije ratovala na Solunskom frontu, Đurić je tu smjestio zbog, kako je naveo, ”značaja Mojkovačke bitke za srpsku vojsku”. Janko je uzeo za ordonansa (niži oficir, podoficir). Ona je prenosila vojsci njegove naredbe.
Vasilija je već iskusila rat, i to kada je, zajedno sa majkom Milicom bila učesnik Balkanskih ratova, kada se dobrovoljno prijavila kao petnaestogodišnjakinja.
Njena poruka ”da nije bilo krvavog Božića na Mojkovcu ne bi bilo ni Vaskrsa na Kajmakčalanu”, pamti se cio vijek! Ona je zabilježila i atmosferu uoči same bitke, na Badnjoj večeri u Kolašinu.
”Vojnici i oficiri nasjekli badnjake i zapalili veliku vatru pred zgradom u kojoj se trenutno nalazio štab. Vatru je upalio moj otac, serdar Janko, pa redom ostali oficiri i vojnici, bacajući na plamen hrastove grančice, koje su varničile i pucketale. Ja sam među njima bila jedino žensko čeljade. Dočekivala sam ih sa upaljenom svijećom i žitom. Planuše puške i označiše početak velikog slavlja. Božićnje raspoloženje bješe sve obuzelo. Oko badnjaka koji su lagano sagorevali odjeknuše gusle, pjesma ispuni prostor i sve me to podsjeti na one scene iz „Gorskog vijenca“. Noćas, uoči velikog praznika pravoslavnih, osjećam da svi slute da će sjutrašnji dan biti obojen krvlju, da će se i sjutra sudariti dvije vojske, jedna malena, ali hrabra, koja brani svoje kuće i svoj goli krš, svoju čeljad i svoje majke, i druga, silna, koja je krenula da osvoji tuđe, da nas učini robljem…”
Vasilija piše da se i u zdravicama, uz podignute čaše, čuju riječi zakletve da neprijatelju neće ustupiti ni pedalj zemlje, da će izginuti na braniku otadžbine.
”Važno je da je bratska srpska vojska izmakla, ako mi izginemo imaće ko da nas osveti i satre švapsku silu… Kad se malo stiša raspoloženje, moj otac naredi pokret. Krenuli smo prema Mojkovcu. Noć mračna. Ledena. Mi na oko hiljadu metara nadmorske visine. Na čelu kolone je serdar Janko… U svanuće smo stigli na položaje Donjeg Preprana. Od Gornjeg Preprana, gdje je bio neprijatelj, dijelila nas je rijeka Tara. Lijepo su se mogli vidjeti neprijateljski rovovi… Borba je već u jeku… Zemlja i nebo su u plamenu…”
Petar Martinović i serdar Janko stoje i posmatraju položaj zahvaćen ognjem i dimom, navodi Vasilija.
”Pošto učestaše granate, general Martinović reče mome ocu: „Sklonite se, serdare, nije pravo da izgubite život sada kad ste nam najpotrebniji“. Ali, otac ni da se pomakne. Stoji na brijegu i napregnuto osmatra i osluškuje tok ratne vreve. Uto stiže moj rođak Đuro Vukotić i reče da je Rovački bataljon, pod komandom kapetana Milinka Vlahovića, pošto je svojim grudima iskidao nekoliko redova žice kojom se Švaba štitio, uspio da ga potisne sa Uloševine i da ga razbije i goni. Rovčani su, kaže Đuro, jurišali na nož, lomeći sve pred sobom. Još napreduju, razgone neprijatelje i Bog zna gdje će se zaustaviti. Kolašinska brigada, pod komandom Miloša Medenice u jurišu satire neprijatelja u gustoj šumi. S boka je neprijatelja udario izviđački odred pod komandom Krsta Popovića. Neprijatelj u neredu odstupa preko Bojne njive u Uloševine, ostavljajući za sobom svoje mrtve i ranjene. Njihovih leševa je toliko, veli Đuro, da se satima ne mogu prebrojati”, piše Vasilija vukotić.
Iako je bila visoko obrazovana, Vasilija nigdje nije radila. Dva puta se udavala. Živjela je u Beogradu gdje je i umrla 1977. godine. Sahranjena je u porodičnoj grobnici Vukotića, zajedno sa svojim roditeljima.
S.Đ.
Vi, režimski portali, ne umijete ništa drugo do da veličate izdaju i izdajnike. Zbog Mojkovca je pao Lovćen i to prava Crna Gora nikada neće oprostiti ratnicima na Mojkovcu koji su bili prevareni. Svaka čast Vukotićima na hrabrosti, ali oni su kasnije izdali. A izdaja se ne smije veličati!
sta drugo reci za sve te Vukotice osim sa su sve dali za SRPSTVO…
“Svi smo svjesni junaštva Crnogoraca u Mojkovačkoj bici 1916. godine.” Prva recenica, pa vec netacno!
A pustite nas vise vi iz CDM-a sa istorijakim bitkama da vas zamolim!!!!!
Janko Vukotic, izdajnik dinastije Petrovic.
izdajnik loze Petrovica je bio kralj Nikola a ne serdar Janko nacelnik staba stpske vojske…mojkovac je osvojen i pripojen srpskoj cg samo par godina prije…u balkanskim ratovima pa mi nije jasno ko su ti crnogorci iz mojkovacke bitke..ili ovi kolasinci…krsto popovic je vodio samo izvidjace koliko je bio slavan junak tadasnji
Kako je mogao kralj nikola sam sebe da izda? A da je izdao Crnu goru – jeste cim je srbijancima predao komandu nad svonom vojskom. Vukotic Janko je izdao svoga kralja. Koja srpska Crna gora 1912. Ajde ne mlati. Krsto Popovic je bio junak i onda i poslije. Milos Medenica je komandovao na terenu a izdajnik je gledao sa brda… Više »
Glas Crnogorca 27.11.1919 str.4. Pismo Krsta Popovića Ivanu Pavićeviću: Čitavom svijetu je poznato da evo 6 vjekova, od kada Crna Gora postoji, i da su njeni sinovi najstariji i najvjerniji pobornici i zatočnici nacionalne naše ideje i da je Crna Gora ona zemlja gdje se čuvala i sačuvala iskra slobode Srbinove.
Znaju montenegrini da je krsto popovic bio srbin i da je to isticao i da je bio protiv ujedinjenja dvije srpske drzave jer je bio odan kralju koji se sa unukom posvadja oko vlasti, no montenegrinima ne odgovara da pricaju istinu.
Koju Vojku?
Vojsku!
Ej moja mala, moja velika Crna Goro. Velika si i veličanstvena na ovaj krvavi praznik, na ovaj sveti dan, pun strave i užasa. Sva si u plamenu, goriš i nestaješ. Tvoji sinovi leže bez krvi, bez svijesti, zgrčeni, otkinutih ruku i nogu. Nema ko da ih opoje i sahrani. Ej Crna Goro, pleme ti ljubim, obraz ti ljubim, krš ti… Više »
Ti Oprem ne odustaješ. Ka u zakonik Knjaza Danila, dopišete Srbe svuđe. Srbi su na Mojkovcu učestvovali samo u Austrougarskim uniformama. To kaže istorija. A vi prepravite po potrebi. “Činjenice, vjekovni srpski neprijatelj”.
Ko hoće da provjeri nije teško, ovo je napisala Vasilija Vukotić, ćerka velikog Janka Vukotića.
Mogla je pisat sta oce kad se rasirila u Biograd sa ocem izdajnikom. Zaboravljate da su u pokusaju atentata na kralja nikolu ucestvovali i Vukotici ali je on bio omeksao ostarao. Neprijatelja od svukud. Tako je i zavrsio. Sad ovi sto mu zabranise da se vrati drze mu opelo
Donja moraca ili rozaje aaaaaaaaa
Moj pradjed je isti po babinoj strani petko lucic iz kupinova ispod ostroga nije bio niži oficir ima svaki orden.