Pobjednik u tri istorijske bitke
Knjaz Danilo se kao ličnost odlikovao vanrednom hrabrošću, upornošću i odlučnošću u borbi za svoje političke ciljeve. Hrabro i odlučno on je na početku vladavine krenuo u obračun s neprijateljima njegove vlasti, protivnicima stvaranja države i s Osmanskim carstvom. Na kraju je iz sve tri bitke izašao kao pobjednik.
“Sa čvrstom voljom on sjedinjava ličnu hrabrost”, kaže za njega Aleksandar Gorčakov, ruski ministar inostranih djela. U politici se njegova hrabrost iskazivala kao spoj energičnosti, odlučnosti i samopouzdanja, i to u mjeri koju nije dostigao ni jedan vladar iz dinastije Petrović-Njegoš.
“Držaše da nije od njega niko bolji, jači ili smjeliji”, kaže za knjaza njegov savremenik, serdar Rade Turov Plamenac. Plamenac je zabilježio i jedan knjažev neobičan gest hrabrosti, kada je vozeći se barkom pored turske tvrđave na ostrvu Lesendru, naredio da ga provedu blizu turskih topova. Na barci je stajao nepomično i kada se čulo da turska posada priprema top za paljbu.
Ideja “nove” Crne Gore
Knjazu Danilu, kao vladaru i državniku, najveću snagu davala je ideja kojoj je fanatično bio posvećen. On je imao ideju “nove” Crne Gore (Crne Gore koju je trebalo stvoriti), i na ostvarivanju te ideje radio je do posljednjeg dana vladavine. Iako su ga zbog te posvećenosti i euforičnosti mnoge diplomate smatrale pretjerano ambicioznim i nerealnim, pa čak i političkom neznalicom, on je ostvario sve što je naumio. U želji da realizuje svoju političku ideju, on je bio spreman da pravi kompromise koji su neophodni da bi ona bila ostvarena, ali nije bio spreman da pristane na kompromise kada je u pitanju sama ideja. Uprkos čestim upozorenjima diplomata da za neki potez “još nije vrijeme” ili da je “preopasno ulaziti u takav poduhvat”, knjaz je radio ono što je naumio.
Predstavnicima velikih sila nije otvoreno govorio da se ne slaže s njihovim preporukama i procjenama, već ih je uvjeravao da će učiniti sve što je u njegovoj moći da izbjegne rizike. Ali s druge strane, činio je sve da Osmansko carstvo i velike sile dovede do Grahovca. I tek kada se crnogorska vojska pobjedonosno vratila sa Grahovca, diplomate koje su se zanimale Crnom Gorom, uviđaju da su potcijenile političko umijeće knjaza Danila, a još više snagu njegove volje i ideje. Kao vladar fanatično posvećen ideji “nove” Crne Gore, on je za samo devet godina vladavine uspio da učvrsti državnu vlast i izgradi važne institucije, porazi protivnike državne politike, formuliše spoljnopolitički i nacionalni program, napiše i donese Zakonik, uredi finansijski sistem zemlje, reguliše položaj Pravoslavne crkve, internacionalizuje “crnogorsko pitanje”, uspostavi povjereničku mrežu u okruženju, organizuje tri velika ustanka u Hercegovini, suzbije nered i neposlušnost u zemlji… Za relativno kratko vrijeme, nijedan crnogorski vladar nije uspio da učini više od njega.
Velike ideje traže i velike žrtve
Knjaževa ideja o stvaranju “nove” Crne Gore bila je, spolja gledano, dominantno politička (međunarodno priznanje nezavisnosti i proširenje državne teritorije), ali suštinski bila je to ideja stabilne, uređene i razvijene crnogorske države. Kao vladar koji je potpuno posvećen njenom ostvarivanju, on je nemilosrdno uklanjao sve što je stajalo na putu njenog pretvaranja u stvarnost. Njegova strogost bila je motivisana upravo ovim razlogom, bez obzira da li je prepreka toj ideji bio lopov, ubica, politički protivnik ili izdajnik.
Kao što to često biva, ostvarivanje velike ideje zahtijeva istovremeno i velike žrtve, jer svaka velika ideja ima brojne protivnike. Protiv Danilove velike ideje, koja je Crnu Goru trebalo da učini naprednijom, stajali su mnogi koji je nijesu mogli shvatiti ili prepoznati, ali i mnogi kojima je ona rušila svijet u kome su nešto značili. Ponajmanje se ovdje radilo o sukobu političkih koncepcija. Više je to bio sukob dva svjetonazora ili dva mentaliteta.
Sve do naših dana, mentalitetski sljedbenici knjaževih protivnika, prepričavaju razgovor između knjaza Danila i jednog plemenskog kapetana, koji je na knjaževo pitanje – što misli o proglašenju Crne Gore za knjaževinu, odgovorio: “Što će brod u kamenicu?” Dakle, Crnoj Gori ne treba ni knjaz ni knjaževina, već ona treba da ostane isto što i selo u kome živi kapetan, a to znači – da bude mješavina zaostalosti, bijede i beznačajnosti. Kapetana koji nije uviđao značaj proglašenja Crne Gore za knjaževinu, danas u Crnoj Gori mnogi smatraju “mudracem i pametarom”.
Takva svijest, u kojoj nema ništa drugo do plemenske zavisti i male pameti, očito ni do današnjeg dana ne može da oprosti knjazu što je devet godina udarao u temelje na kojima ona počiva.
“Napuštanje” Dušanovog carstva
Prije nego što je knjaz Danilo došao na vlast, Crna Gora je imala državni program i državnu ideologiju. Državni program sadržao je ono što Crna Gora kao politička tvorevina treba da čini i čemu treba da teži, a državna ideologija je tim činjenjima i težnjama davala utemeljenje. Prema tom državnom programu, Crna Gora je trebalo da bude vojnički logor, sve dok ne dođe do opšteg ustanka protiv Osmanskog carstva, a onda bi, nakon njegovog istjerivanja sa Balkana, postala dio obnovljenog Dušanovog carstva.
Njegoš je vjerovao da balkansku istoriju čine ciklusi smjenjivanja carstava, i da Crna Gora, koja je, kako kaže, samo ćošak od razvalina Dušanove carevine, ne može postojati izvan tog poretka. Čitava Njegoševa ideologija podupirala je ovo političko vjerovanje. Danilovim dolaskom na čelo Crne Gore, gurnuta je u stranu i ova ideologija i državni program koji je ona podupirala.
Jasni su razlozi tog preokreta: knjaz smatra da je takav državni program nerealan, i da ne odgovara potrebama i moćima Crne Gore. Čim je Njegošev državni program izgubio zvaničnu važnost, neupotrebljiva je postala i dotadašnja ideologija. Knjaz Danilo je umjesto “srpskog”, odlučio da rješava “crnogorsko pitanje”, tako da je iz ove ideologije izbacio obnovu Dušanove carevine, i zamijenio je obnovom Ivanbegovine.
Njegov politički program bio je u sljedećem: teritorijalno proširiti Crnu Goru pripajanjem oblasti koje su navodno ranije pripadale državi Crnojevića, i dobiti zvanično priznanje nezavisnosti. Kada se ovaj program ostvari, knjaz Danilo je, kako tvrdi ruski konzul u Dubrovniku, želio da: “…poslije četvorovjekovne neprekidne borbe za vjeru i slobodu, stavi u korice crnogorski mač i obrati ratničku crnogorsku mladež na korisna zanimanja mirnih građana, zemljoradnju, trgovinu i industriju…” Time je bilo planirano da se crnogorski rat završi prije “osvete Kosova” i svesrpskog ujedinjenja.
Državnik “crnogorske ideje”
Iako se u jednom austrijskom izvještaju navodi da je knjaz Danilo pobornik stvaranja “Velike Srbije”, u njegovim političkim spisima i vladarskom djelovanju nema ni jednog znaka da je takvu misao imao. Bilo je, naravno, u vrijeme knjaza Danila i političkog maštanja i velikih ambicija, ali one zahvaljujući njegovom uvažavanju realnosti, nikada nijesu postale dijelom državnog programa Crne Gore. On je znao kolika je snaga Crne Gore i nikada nije došao u iskušenje da je učini kreditorom bilo čijih megalomanskih ambicija, a još manje da epske fantazije nametne kao zvanično vjerovanje i zavjetnu misao čitavog društva.
Svojim vladarskim programom i djelovanjem, knjaz Danilo je u potpunosti bio državnik “crnogorske ideje”. On je personifikacija crnogorske borbe za državnu nezavisnost i međunarodni subjektivitet, personifikacija odlučnosti i posvećenosti u rješavanju “crnogorskog pitanja”, ali i najdosljedniji crnogorski vladar u pravljenju otklona od političke mitologije koja u svom temelju ima “osvetu Kosova”.
Iz takvog političkog mišljenja prirodno je proistekla i njegova ideja o samoizdržavanju Crne Gore. Knjaz je smatrao da je ekonomska dovoljnost Crne Gore preduslov i za njenu političku nezavisnost. “Crna Gora”, kaže on, “treba da živi od proizvoda svog rada i od onog što će joj donijeti trgovina.”
Uviđajući takav značaj ekonomskog faktora za političku nezavisnost Crne Gore, on vodi borbu za dobijanje, odnosno vraćanje, okolnih teritorija. Uvećanjem državne teritorije i sticanjem ekonomske osnove za samostalni državni život, Crna Gora bi se oslobodila – ne samo ugroženosti od Osmanskog carstva, već i zavisnosti od savezničkih država. Ostvarivanjem ovog cilja, uz sticanje zvaničnog međunarodnog priznanja, bilo bi, prema knjaževom mišljenju, konačno riješeno “crnogorsko pitanje”.