Silovanje u ratu nije usputna pojava, već ratna strategija – instrument terora, kontrole i poniženja, saopšteno je iz Centra za žensko i mirovno obrazovanje Kotor (ANIMA) povodom 19. juna – Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu.
Bečka deklaracija iz 1993. godine imenovala je seksualno nasilje u ratu kao ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, podsjećaju. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju prvi je to pravno potvrdio u slučaju Foča. Uprkos tome, više od 20.000 silovanih žena, djevojčica, muškaraca tokom rata u Bosni i Hercegovini ostalo je bez pravde. Njihove rane nisu priznate, njihovao ćutanje je prsilno, a njihova borba ignorisana.
“Trideset tri godine kasnije, žrtve ratnog silovanja i dalje nose teret tuđih zločina, suočene sa stigmom, ćutanjem institucija i društvom koje okreće glavu. Seksualno nasilje se i dalje ne naziva pravim imenom, a odgovorni slobodno hodaju – često i s počastima”, ističu u saopštenju.
Kako dodaju, ova tema je u Crnoj Gori i dalje zabranjena ili o njoj se ne govori, iako postoje dokazi i svjedočenja o učešću crnogorskih državljana u ratnim zločinima silovanja.
“Presude poput one u slučaju Đilasa i Vojvodića (dvije i četiri godine zatvora) više vrijeđaju nego što zadovoljavaju pravdu. To nije pravda – to je institucionalizovano negiranje zločina ratnog silovanja. Proces pred Višim sudom u Podgorici protiv Slobodana Pekovića, za silovanje i ubistva počinjena u Foči 1992. godine, prvi je i jedini takav slučaj u Crnoj Gori. Prekasno. Premalo. Ponižavajuće. Pamtimo – jer zaborav je saučesnik”, navode iz ANIME.
Kako ističu, pamte Foču, pamte žrtve silovanja, pamte da je ćutanje uvijek na strani nasilnika.
“Pozdravljamo hrabrost onih koje su progovorile i podržavamo sve koji istrajavaju u borbi za pravdu. Suočavanje s prošlošću ne smije biti opcija – to je moralna, politička i pravna obaveza svakog društva koje teži istini i slobodi. Ne pristajemo na zaborav. Ne pristajemo na laži. Ne pristajemo na tišinu”, zaključuje se u saopštenju.
