Njegovo istraživanje pokazalo je da karikatura iz medija na Zapadnom Balkanu iščezava, iako ova forma izražavanja u mnogim dijelovima svijeta izuzetno zastupljena.
“Dok u svijetu pomjera granice, popravlja društva ili uspostavlja drugačije odnose na međunarodnoj političkoj sceni, na prostorima Zapadnog Balkana, uz izuzetak nekoliko novina u Srbiji i Hrvatskoj, karikatura više nij e ni predmet ozbiljnog promišljanja, kratkotrajne zabave, nešto o čemu se priča. Dovođenje karikature na medijske margine posljedica je nespremnosti vlasnika i urednika medija da se uhvate u koštac s ključnim problemima društva. Istovremeno, u svijetu karikaturisti otvaraju nedodirljive teme, bave se tabuima i beskompromisno služe slobodi govora i časnoj novinarskoj profesiji”, ocjenjuje Obrenović za Vikend novine.
Prema njegovim riječima, istraživanje o (ne)moći karikature u savremenim medijima, uz uvažavanje naučnih saznanja o toj novinarskoj vrsti, njenom uticaju i značaju kroz istoriju te sagledavajući društvenu važnost potrebe ukazivanja na slobodu karikature, a time i slobodu pisane riječi, daje doprinos promociji te novinarske vrste (i) u “domaćim” medijima.
Proučavanjem izvora iz područja komunikologije, analizom novina i portala te platformi na kojima se objavljuje karikatura, a posebno kroz iskustva balkanskih i stranih autora nastojala se dobiti šira slika o razlozima nestanka karikature iz medija u regiji, interesu publike, ponašanju izdavača i vlasnika, ali i mogućnostima da se savremena rješenja iz svijeta primijene i na Balkanu.
“Potvrđeno je, posebno kroz iskustva karikaturista, da je karikatura kao novinarska vrsta nužnost, ali i potvrda slobode govora, ne vrijeđajući pritom niti jednom pojedinca, skupinu, zajednicu ili društvo, te dokaz demokratičnosti jednog društva ma kolika bila cijena objave rada u materijalnom, fizičkom, egzistencijalnom smislu. Uz sve, važno je i poboljšanje položaja karikature i autora, ali i osavremenjivanje njihovog izričaja, te istovremen i stalan rad na medijskom opismenjavanju publilce”, precizirao je sagovornik VN.
Od velilke važnosti je, kako dodaje, neprestano ukazivati i na društvenu opravdanost postojanja karikature, budući da od istraživanja i postignutih saznanja društvo svakako može imati velike koristi, ukazivanjem na moguće posljedice nestanka karikature u novinama, njenog suzbijanja, ali i nužnosti podizanja društvene svijesti o značaju te novinarske vrste.
“Upravo zbog činjenice da je, s jedne strane, nedovoljno zastupljena u regionalnim medijima, bez edukativnih i promotivnih aktivnosti da se vrati tamo gdje je bila decenijama, a s druge strane sve snažnija u stranim medijima, nužno je proučiti aktuelni trenutak karikature, njene (ne)moći u savremenim medijima, ali i probati sagledati u kom smjeru i na kojim platformama će se razvijati. I u jednom i u drugom slučaju sigurno je da zainteresovane publike ima, no razlozi zbog čega je (ne)dostupna j avnosti su različiti”, dodaje sagovornik VN.
Obrenović zaključuje kako je sasvim jasno da bez slobode karikature nema ni slobode medija, a time ni slobodnog i demokratskog društva.
Podsticaj na korigovanje neprihvatljivih ponašanja
Brze misli, oštra pera i konkretnog djela karikaturisti već pola milenijuma svojim radovima pokušavaju popraviti društvo, zajednicu, svijet u kojem žive. Našli su se sa svojim radovima na medijskim marginama, no karikatura i dalje ima onu specifičnu moć, kakvu je oduvijek imala, jer i u savremenim medijima ostaje sredstvo oštre kritike nepravde, svih negativnosti i pojava koje se još uvijek mogu korigirati, ali i da se bori za društvene promjene, pojašnjava Obrenović u svom radu., prilažući kao dokaz iskustva karikaturista bilo da su iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Južne Afrike ili Katara.
“Ljudi, događaja, pojava koje zaslužuju kritiku kao podsticaj na korigovanje neprihvatljivih ponašanja i stavova, ni danas ne manjka, niti će ih manjkati za inspiraciju karikaturistima. Onako kako su to pokušavali u XVI vijeku, tako to čine i u XXI vijeku jedina je razlika tehnika kojom rade, medij u kojem plasiraju i publika kojoj se obraćaju. Ostalo je, uglavnom, isto”, kometariše Obrenović.
On pojašnjava da i u svim balkanskim državama, kao i drugdje u svijetu, crtež ili slika, fotografija ili ilustracija ostaju ono što se pamti, zasigurno duže nego napisana riječ, pa će mnogi i danas prepričavati karikature iz XVIII ili XIX vijeka jednakim žarom kao i one prije 50 godina ili danas.
“Uspijevali su karikaturisti, i uspijevaju to još uvijek, u nekoliko poteza i s malo ili nimalo riječi potaknuti na razmišljanje, utjecati, ponekad i pomjerati granice, ali i pozivati na konkretnu akciju koja bi donijela promjene”, ko^ mentariše u radu naš sagovornik.’
Uticaj elektronskih medija
Ma koliko novinama u savremenom svijetu u kojem glavni riječ imaju internet portali i, društvene mreže bilo teško, jer se publika uglavnom okrenula njima, samo treba podsjetiti na istorijska iskustva.
“Kad se prije stotinjak godina pojavio radio, a poslije njega i televizija, očekivalo se da će novine u potpunosti nestati. Nijesu. Budući da nijesu platforma putem koje se mogu karikature i predstavljati, radio i televizija nisu ni bili prepreka karikaturistima. No, internet portali i društvene mreže mogli su to postati. Ni to se nije dogodilo. Mlađi, spretniji, sposobniji uspjeli su se i na tim platformama snaći. Nasuprot njima, ostali su oni dosljedni papiru i starim tehnikama. Između njih nestala je cijela jedna generacija koja je načeta u tranzicijskom periodu printanog novinarstva kasnije nestala sa scene dolaskom interneta, ne snašavši se i ne prilagodivši se modernim vremenima”, ukazuje Obrenović.
