Iz Opštine skoro da ništa nije odvojeno za popravku najkritičnijih mjesta na tim dionicama, a poražavajuće je što ni ulaz u Kolašin nije u boljem stanju od seoskih puteva. Na području kolašinske opštine, nadležni iz lokalne uprave tokom minulih mjeseci skoro da nijesu ništa uložili u infrastrukturu, a nema izgleda da će značajnijih popravki biti ni u narednom periodu.
Na području ove opštine je oko 287 lokalnih i oko 240 kilometara nekategorisanih puteva, a svega 68,7 kilometara seoskih saobraćajnica je asfaltirano. Na većini tih puteva su česta klizišta, a bujice ponekad ponesu i po nekoliko stotina metara makadama. Za tako dugačku putnu mrežu budžetom za ovu godinu predviđeno je svega 10.000 eura.
Mještani tvrde da su već nekoliko godina navikli da nemaju šta da očekuju i da moraju da se naviknu na ovakvo stanje. U šali poručuju da će do sela moći da stignu kao nekad što su radili samo na konjima.
Mještanin Gornje Morače Veso Đokić, koji je i predsjednik mjesne kancelarije, kaže da predsjednica opštine Željka Vuksanović i ne zna gdje se ovo mjesto nalazi, jer nikad nije ni došla da obiđe ovaj dio, kako bi se uvjerila u kakvom su stanju seoski, a i putevi prema katunima.
“Prinuđeni smo sami da se snalazimo, napravimo neku radnu akciju i pokušavamo bar malo da osposobimo put i to kilometer i po ručno. Što se tiče njihovog rada, za ove dvije godine poznat je, jer ništa nije urađeno, a kamoli da nam pomognu. Ne samo što ništa ne rade, nego i tvrde da nema sredstava i da neće ništa raditi. To je najčešći izgovor za sve naše molbe i zahtjeve da se napokon nešto uradi. Zato su uspjeli da nam uzmu matične knjige na prevaru, jer su rekli da ih uzimaju na kopiranje, ali ih nijesu vratili. Nakon toga su ugasili našu mjesnu zajednicu, a mene ostavili bez posla. Tako je moja šestočlana porodica ostala bez i tog jedinog izvora primanja. Sve sami radimo i niko nam ne pomaže. Sami smo nedavno popravili seosku kapelu, a od njih nijesmo dobili ni centa”, kazao je Đokić.
Prema njegovim riječima, stanje na putevima bilo bi još lošije da nije bilo ovako blage zime.
“Nije bilo puno snijega, pa je manja šteta, tako ručno čistimo, pa na konje, a ko ima džipove ili druga teretna vozila, on može da stigne do sela. Tako smo prinuđeni da se snalazimo”, kazao je Đokić.
Rupe na ulazu u grad
No, ništa bolja situacija nije ni sa gradskim ulicama grada Kolašina. Građani svakodnevno negoduju, jer prva “barikada” rupa turiste dočekuje na samom ulazu u grad, a zatim se na takve kratere nailazi i na ostalim gradskim ulicama. No od negodovanja građana očito nema vajde, jer lokalna uprava čak ni za glavne gradske saobraćajnice nema sluha. Turisti tvrde da kad prođu kroz Kolašin svoje automobile moraju voditi odmah kod majstora, jer rupe nijesu bezazlene. Slična situacija je i sa dijelom puta ka Ski-centru Bjelasica, koji je u vrlo lošem stanju.
Putevi loši i zbog mnogo odrona
Put do većine sinjajevinskih katuna je vrlo problematičan zbog brojnih odrona i neregulisanog izlivanja vrela i izvora, pa često obilnija kiša uništi rezultate napornog rada poljoprivrednika. Regulisanje te saobraćajnice, kažu stočari, pored toga što bi im olakšalo svakodnevicu i smanjilo troškove, otvorilo bi tu planinu za turiste.
Na području Mojkovca je oko 72 kilometra lokalnih i čak oko 370 kilometara nekategorisanih puteva, u koje spadaju i oni prema Bjelasici, Sinjajevini i Prošćenskim planinama.
Manje od 45 kilometara je asfaltirano, preko 210 kilometara su zemljani putevi, a ostalo makadam.
Za održavanje svih tih puteva mojkovačka opština izdvaja oko 20.000 eura. Naravno, samo jedan dio je predviđen za održavanje onih do katuna, ali za razliku od kolašinske opštine, ovdje se seosko područje ne zaboravlja. No, mojkovačke stočare muči nedostatak struje, na katunima je najproblematičnija putna infrastruktura, što ih, kako kažu, mnogo košta, ali i svake godine smanjuje broj onih koji provode ljeta u kolibama.
Na katunima kao prije 200 godina
Mještani tvrde da se nije mnogo promijenio život na katunima.
“Sve je isto kao prije 100 ili 200 godina i malo šta se promijenilo. To što se promijenilo treba skupo da platimo. Iako je Vranjak katun sa najboljim putem, dosta vode i paše, skoro da se ne isplati ovo raditi. Mogu misliti kako je onima koji nemaju niti puta, niti vode”, kažu kolašinski stočari koji će se uskoro sa porodicama preseliti u kolibe na Bjelasici i tamo ostati do prvog jesenjeg snijega.
Do mnogih katuna, podsjeća Đokić, može se samo pješke. Skoro 13 kilometara makadama je od magistrale Kolašin Mojkovac do Sinjajevine. Put, velikim naporima, održavaju mještani. Do koliba se i dalje može samo terenskim vozilima. Prije nekoliko godina, zbog loših puteva, do Lukavice, katuna kod Kapetanovog jezera, neki stočari bili su primorani da iz Veljeg Dubokog u Rovcima sa stokom idu preko Nikšića.
