Piše,
Zorica Bulatović, novinarka Dnevnih novina
Prolazi noć u lovačkoj kući usred nacionalnog parka Biogradska gora. Napolje bjesni mećava i temperatura je u debelom minusu. Na termometru piše -21.
Vjetar bjesni, svira neku svoju muziku, a ja razmišljam kako sa vodičima, rendžerima da nahranim divljač i kako da do hranilišta dođem sa krpljama i tako hodam tri debela sata. Snagu i motiv imam u činjenici da ću biti jedini novinar koji je u ovim uslovima provede vrijeme sa njima.
Do “Kraljevog kola” na samom ulazu u park, prestala je svaka veza sa civilizacijom. Napustili smo udobnost i toplinu automobila, a tročlana ekipa, šef Službe zaštite parka Mile Rnković, rendžer-čuvar Aleksa Rnković i ja. Tempirali smo da stignermo nakon sat pješačenja, u sumrak, do doka Biogradskog jezera. Kako smo se približavali vjetar se pojačavao i slao hiljadu sniježnih iglica u oči. No, to je samo dodavalo notu onog gušta kojeg smo prizivali tokom puta. Tišina i bjelina, a stoljetnja stabla, ti divovi Biogradske gore, s vremena na vrijeme su pod naletima vjetra ispuštali čudne zvuke.
Ugodnosti planinske kućice
Stigli smo na odredište, ugledali bungalove, jezero, lovačku kuću. Takav prizor teško je zaboraviti. park je ljepši sada nego ljeti, to je sigurno. I opet ta čudna tišina. Na vratima lovačke kućice sačekao nas je pravi gorštak Janko Dragović koji je te noći dežuran i zadužen za red i mir na Biogradskoj gori. Nakon što smo se udobno smjestili i pored vatre ugrijali uz planinski čaj koji je Janko pripremio, shvatila sam da će mi televizor koji sam vidjela na zidu kućice ipak odgovarati. Noć je duga, a od uzbuđenja i nekakve čudne nelagode teško san na oči dolazi. Kućica je zapravo bila savršena, na prvom spratu od našeg novog doma je kupatilo, tuš kabina, topla voda, ma svaki način, što bi rekli naši stari. No, od svega toga jedino je, i to samo pred zoru, poslužio krevet za nekih dva sata sna.
Janko, koji je takođe lovočuvar, odnosno rendžer nam je odmah ispričao, koji su njegovi zadaci kad je u smjeni, jer je uvijek po jedan čuvar u kućici. Rukovodi se prema planu patrolnog lista, osim u datim momentima kad iskrsnu neke vanredne situacije.
“E, idemo novinarko po pravilima, prvo ćemo obići jezero, pa onda objekte, a kako je sad zimski period imaćeš priliku da večeras vidiš tragove naših stanovnika od jelenske divljači, do tragova lisica. Ako budeš imala sreće, možda noćas sretneš i neku od njih”, kazao je Janko.
Razmišljam ipak, da mi nije baš toliko stalo da se sretnem sa nezvanim gostima, posebno ne sa vukovima. Primirio me je malo riječima da u posljednjih mjesec nije vidio njihove tragove.
Oko 19 časova krenuli smo iz tople kolibe u obilazak. Jankom je ruci držao veliki far kojim je daleko osvjetljavao put. Obišli smo parking, dio jezera jer Janko vidi da baš ne bih bila neki rendžer u noćnim satima. Odjednom se čuo prasak, kao da je neko pucao iz oružja, zatim drugi, pa treći.
“Bez brige, to stablo pucaju od mraza. Noćas je sigurno 20 ispod nule, a prethodnih dana je prelazila i više od minus 25”, kaže Janko.
Nakon obilaska bungalova, vratili smo se u toplu lovačku kućicu, koju sam tog trenutka smatrala najljepšom.
Bjelasica je zimi najsigurnija
Već je bilo vrijeme večere. Kuvani krompir, suvo meso, kobasice i punomasni domaći sir. Ma, Janko je pravi domaćin. Uz bocu domaćeg crnog vina strah od vukova je brzo nesto. Razmišljam kako bi sad bilo najljepše leći i dobro se ušuškati. Janko je te misli brzo raspršio, jer se bližilo vrijeme ponovnog obilaska.
“Nacionalni park je u zimskom periodu potpuno siguran za posjetioce. Potpuno je pitom i sve osim vjetra spava. Jedino vrijeme kada nije sigurno je ta jesen ili vrijeme lučindanskih vjetrova, kad jugo duva pravo sa jezera. Znala je tada i bukva da padne. To je bilo prošle godine, baš u smjeni mog kolege, negdje oko ponoći, no srećom pala je na parking tako da niti je bilo štete niti je bio ko povrijeđen. To je zato što ima starih stabala do blizu 200 godina, koja su u unutrašnjosti trula, pa ne mogu da odole jačini juga. Zato, kad smo u smjeni nema opuštanja, spavanja ili slično. Uvijek smo pripravni kao u vojsci. Možemo se pohvaliti dobrom opremom, tako da nam mećava i snijeg ne mogu ništa. Naoružani smo, ali kao što ste vidjeli nije nam ni potrebno”, objasnio je Janko.
Mećava je skoro potpuna stala, a na nebu su se ukazale zvijezde, pa je prizor bio nevjerovatan. Skoro da se sve vidjelo kao usred bijela dana. Taman što smo izašli, a Janko upalio reflektor, kod prvih bungalova ugledali smo lisicu. Toliko je brzo pobjegla da nijesam uspjela izvaditi foto aparat.
Ostatak noći smo proveli uz Jankove priče o tome kako su gosti znali u rano proljeće nabasati na medvjeda, ali kako je on biljojed, brzo bi nestajao, tako da ni oni nijesu imali vremena da uhvate trenutak pojavljivanja najsnažnijeg stanovnika Bjelasice. Unaprijed sam se radovala tome što ću ujutru vidjeti fotografije sa kamera koj e su postavjlene na šest lokacija.
Šetnja preko zaleđenog jezera
Jutro je pokazalo pravu ljepotu sniježne bajke. Sunce je izašlo iza planine i okupalo jezero prekriveno snijegom. Samo bjelilo i tišina. Upozorio me je šef Mile da ne idem na preko jezera već okolo jer iako je debljina leda oko pola metra nikada nije sigurno.
“Svake godine jezero zaledi krajem novembra, ali se brzo i otopi, no evo kako ja radim ovdje već 20 godina, ovo je prvi put da je ovako zaledilo. Nemojte se rukovoditi narodskim pričama da je sigurno ako lisica pređe preko leda. To nije tačno”, pomalo ljutito nas je upozorip šef. Ipak nijesam mogla da odolim. Tragovi lisice su zaista vodila preko jezera, pa sam zajedno sa mojim pratiocima došla do polovine. Nijesu htjeli da me puste sami, pravi gorštački džentlmeni.
Uživanje smo morali prekinuti jer je divljač trebalo nahraniti. Natovarili smo se balama sijena od po 15 kg, a u džaku so sa mineralima koji za divljač dođe kao vitamin za zaštitu od gripe. Na noge smo nazuli “moderne” špicaste, plastične krplje i pravac prema hranilištima. Lakše je bilo reći i pomisliti nego uraditi. Neiskusna u hodanju sa krpljama često sam padala, što je uvijek od Alekse i Janka bilo propraćeno smijehom.
Izvor pitke vode bio je prva pauza do hranilišta “Ganovača”. Janko je objasnio da je ta voda bez kamenca. Najinteresantnije je to što nije previše hladna, kao ona sa česme iako se nalazi u divljini na tolikoj hladnoći.
Nekako smo stigli do “Ganovače”. Rasporedili smo sijeno i so, pa smo nastavili dalje, jer do sljedeće tačke smo imali još dosta.
“Sljedeće hranilište se zove Lazovina. Snijeg je tamo dublji i ima ga sigurno pola metra. Skinućemo kamere i postaviti druge na šest lokacija kako bi vidjeli ko je sinoć bio na večeri. Zbog vas ćemo danas obići samo dva lokaliteta, a inače bi imali pored ovih još tri sata do ostalih. Jedini ste novinar koji je bio s nama da obiđe hranilišta. Obično televizije i vaše kolege slikaju jezero i to je sve”, kazao je Aleksa.
Povratak je, čini mi se bio teži. Hodajući niz brdo osjećala sam se kao medvjed koji teško silazi. Više sam se kotrljala nego što sam hodala.
Nekako smo stigli do kućice. Janko je spremio gozbu za ručak: kuvana jarčetina, a to je različito od jaretine. Kako kaže ideju mu je dao Izeta iz serije “Lud, zbunjen, normalan”.
Šef Mile je za kraj objasnio da je najveći dio posla u proljeće, kada se park sprema za otvaranje. Tada svi rade kao jedan. Nikada se nije desilo da zaposleni tada traže slobodan dan ili odmor, niti da ko pita za radno vrijeme.
“Obavezno kontrolišemo divlje štetočine, odnosno vukove koji upadaju na teritoriju parka. Sada smo ipak mirni. Prije sedam godina se dešavalo da za jednu sezonu nađemo 23 leša krupnih sisara koje su vukovi zaklali. Bukvalno su klali jednu životinju na dan. Toliko su se odomaćili da su lovili iako su bili siti. Kako je zabranjeno ubijanje bilo koje životinje u parku, pravili smo hajke da ih istjeramo. Tek kada su otišli na mojkovačku teritoriju i kada su lovcu ubili vođe čopora, odahnuli smo”, kazao je on.
Uz ovu priču stigli smo do auta, a onda uz tihi zvuk motora i do civilizacije. Iza sebe smo ostavili divlju ljepotu Bjelasice i skoro netaknutu prirodu nacionalnog parka Biogradska gora.
Radnici u nacionalnom parku Biogradska gora ističu kako imaju najboljeg direktora Sašu Jeknića, koji je uvijek tu da pomogne na svaki način.
Najveća infrastrukturna ulaganja u posljednih pet godina u nacionalnom parku bila su nova elektromreža, podzemni 10kw kabl od “Kraljevog kola” do jezera u dužini od četiri kilometra i najsavremenija trafostanica, koja je obezbijedila elektroenergetsku stabilnost. To je investicija od 100.000 eura.
Urađen je restoran sa novom opremom i on će od ove godine početi da radi. U to je uloženo skoro pola miliona eura. Urađen je glavni projekat novih smještajnih kapaciteta i ove godine treba da počne rekonstrukcija vodovodne mreže sa izgradnjom nove hidrantske mreže čija je vrijednost 100.000 eura.
Radi se intenzivno na realizaciji projekta održivog transporta u Biogradskoj gori tako da će se u potpunosti zabraniti saobraćaj, a goste će prevoziti turistički voz.
