Iza rečenice „Nemam ti kad“, koju posljednjih godina sve više izgovaramo, kriju se najmanje dvije vrste ljudi. Jedni koji zaista nemaju kad, jer su preuzeli obaveze za koje nijesu intelektualno ili fizički spremni i oni drugi koji glume ove prve, piše Pobjeda.
Komentarišući ove prve psihološkinja Radmila Stupar Đurišić kaže da je uvijek bilo ljudi koji su loše procjenjivali svoje sposobnosti, a toga će i biti.
“Mnogo razloga je zašto imamo manje vremena nego u nekim ranijim godinama, a jedan od osnovnih je preuzimanje više obaveza nego što realno možemo da ispunimo. Mislim da je mnogo manje onih koji su preuzeli obaveze kojima ne mogu da nikako da doskoče, a mnogo više ljudi koji negdje intelektulano mogu, ali prosto fizički ne mogu stići. Rad po 10 sati dnevno je iscrpljujući za organizam. Možemo biti i pametni i sposobni, ali fizički tako ne možete na duge staze”, kazala je Stupar-Đurišić.
Ona smatra da treba smanjiti obaveze po cijenu manje zarade ili manjeg imetka ili naći neke ljude koje ćete obučiti da vam pomognu oko nekih tehničkih stvari, a sve u korist zdravlja.
“U današnje vrijeme mnogo ljudi je visoko obrazovano, posjeduje veća znanja i više vještina i prihvata obaveze koje često fizički ne možete da postignete. Nekada se to rješavalo tako da ste imali asistente, sekretarice i daktilografe koji su tehničke poslove obavljali umjesto nas. Sada sve obaveze sami peuzimamo”, kazala je Stupar-Đurišić.
S druge strane, život i kvalitet života se povećao mnogo više provodimo vremena i u pozorištu i u šetnjama i u socijalnim kontaktima, koji više nijesu samo da se sa nekim ode na kaficu ili na čaj.
“Tu su razne proslave. Sada slavimo ne samo prvi i 18. rođendan već svaki. Obilježavamo godišnjice brakova, jubileje firmi preduzeća, a to je sada veliki broj malih privatnika koji su naši prijatelji, kumovi, rođaci koji obilježavaju svoje bitne datume. Prosto smo napravli sami sebe i poslovno i privatno mnogo obaveze koje intelektualno kada procjenjujemo da možemo da im odgovorimo mi to možemo, ali prosto fizički ne možemo i iz tog razloga imamo osjećaj da nemamo kad da nam uvijek fali po malo vremena, da ne stižemo mnoge stvari”, kaže Stupar Đurišić.
Za prim. dr Nadu Cicmil-Sarić, onkološkinju u Kliničkom centru Crne Gore, zanimljiviji su oni što isto kažu „nemam ti kad“, a ne znaju šta će sa vremenom.
“Paradigma važnog i sposobnog čovjeka u današnjem društvu je postala „prezauzetost“. Da li uopšte ovakva kategorija zaista postoji ili je često ona plod naše želje da izgledamo važan član društvene zajednice”, kaže za Pobjedu Cicmil-Sarić.
Prema njenim riječima, savremeni čovjek se prilagođava zahtjevima koje život traži.
“Pitanje biološkog, socijalnog i duhovnog opstanka čovjeka je na globalnom planu veoma složeno. Opstati je veoma teško. Zbog toga sebi postavljamo ciljeve koji su često nerealni i nedostižni. Sve manje se družimo „sami sa sobom“ i sa drugim ljudima. Ako nijesmo u miru sa sobom, mir sa drugim ljudima postaje „nemoguća misija”. Da li je „prezauzetost“ savremenog čovjeka više plod i izraz strepnje i kompleksa da će nas drugi vidjeti kao nevažne ako ih stalno ne stavljamo na „hold on“ i „stand by“ pita naša sagovornica. Ovo za posljedicu, tvrdi, ima promjene u psihološkoj sferi: usamljenost, depresiju, nezadovoljstvo, opsesivno i kompulsivno ponašanje. Neko nam je rekao da nam to pripada i mi smo se lako „primili” na to. Imperativ nezrelih kao i zrelih potrošačkih društava je želja da svi imamo sve, i to najbolje i to odmah i ovdje. Ova zapovijest svoje pravo lice možda pokazuje tek kada te riječi stavimo na papir i tako se suočimo sa njihovom snagom i sadržajem. Ako smo dovedeni u stanje da ovaj put kojim ćemo ići ne možemo da biramo, ono što možemo jeste izabrati način kako ćemo tim putem ići”, naodi Cicmil Sarić.
Možda su, kako ističe, najčešće „prezauzeti” oni što stalno drže telefon pored uva, a najčešće ne postoji ni onaj ko ih zove niti oni kojima bi imali nešto da kažu, ili ako već sa nekim razgovaraju dobar dio priče čini ono: „Đe si druže, što činiš? Ja bez veze!“
“Oni koji stalno drže telefon pored uva jer je na njih silna „navalica“ zbog društvene korisnosti ili popularnosti, očigledno nijesu obaviješteni da društveni subjekti koji su zaista od takvog značaja telefone za takvu komunikaciju ne koriste lično. To, naravno, rade njihove sekretarice. A za ove što glume prezauzeost najvažnije je da ljudi misle da su važni, potrebni i sposobni. Mnogo je važnije da izgleda nego da to stvarno jeste tako. I onda u krug: ono što i kako stvarno jeste ne znaju drugi: to znam samo ja. To je ono čime sam nezadovoljan. Svoje nezadovoljstvo ću veoma teško otkloniti, ali ću ga mnogo lakše prikriti. To neće riješiti moj problem, ali će drugima izgledati da je on riješen pa će neizreciva lakoća moga postojanja biti primjer drugima da i oni tako rade. S obzirom da se ovo pokazalo kao „dobar“ model, sve veći broj ljudi će se voditi ovim primjerom pa će se „prezauzetost“ od slučaja pretvoriti u pojavu, od simptoma će prerasti u sindrom, a zatim u bolest”, tvrdi Cicmil-Sarić.
Telefonski razgovor i za volanom
Cicmil-Sarić kaže da mnogi dovode u životnu opasnost druge i sebe pričajući mobilnim telefonom za volanom.
“Šta je to uopšte što ne može da sačeka da se zaustavimo i na miru, bez rizika, razgovaramo i dogovorimo se. Da nam možda u dijelu sekunde ne propadnu akcije na Vol strit berzi? Da možda ključ atomskog okidača ne povlačimo baš tog časa svojom rukom ili komandom? Da nas možda taj razgovor ne dovodi do rješenja svih naših ili možda svjetskih problema, a od naše silne „prezauzetosti“ takva stvar ne može da čeka”, ironično pita Cicmil-Sarić.
