U Crnoj Gori ne postoji sveobuhvatan program reparacija porodica nestalih osoba, ali ni posvećenosti aktivostima kako bi se prevenirali takvi zločini u budućnost. Pitanje nestalih je i šireg regionalnog karaktera i treba ga rješavati u simbiozi sa drugim bivšim jugoslovenskim državama, zaključeno je na današnjoj regionalnoj online konferenciji Prisilni nestanak – od istine do pravde, koju su organizovali Centar za građansko obrazovanje (CGO) i Udruženje porodica kidnapovanih, nestalih i ubijenih na Kosovu i Metohiji Crveni Božur.
Tamara Milaš, koordinatorka programa Ljudska prava u CGO-u, istakla je da su nerazjašnjene sudbine nestalih podsjetnik na društvenu i institucionalnu nefukcionalnost i neodgovornost.
“Mi u CGO-u godinama, kao referentna članica Koalicije za REKOM, ali i samostalno, koristimo svaku priliku da apelujemo na nadležne institucije da proaktivno djeluju u pravcu pronalaženja posmrtnih ostataka lica koja su nestala tokom oružanih sukoba i da podsjetimo na pravo porodica da znaju sudbinu najbližih koji se vode kao nestali”, kazala je ona. Ona je navela da se i dalje govori o hiljadama nestalih lica na ovim prostorima čime se ti ljudi depersonalizaciju. Svaka od ovih nestalih osoba ima svoju životnu priču i mi vjerujemo da ta životna priča mora biti do kraja rasvijetljena”, naglasila je ona.
Matthew Holliday, šef Programa za zapadni Balkan Međunarodne komisija za nestala lica (ICMP), u osvrtu na rad i učinke Komisije naveo je da podaci o broju registrovanih aktivnih slučajeva nestalih ukazuju na neophodnost intenzivne regionalne saradnje.
“Cijenim da je potpisivanje sporazuma Crne Gore sa zemljama regiona važno, jer ima jači doprinos u odnosu na multirateralne mehanizame saradnje”, kazao je on.
Takođe, istakao je značaj potpisanog okvirnog plana sa ICMP-om u novembru 2018.godine u vezi traženja nestalih, a čime se, kako je naveo, pokazuje spremnost zemalja regiona da bliže sarađuju.
“Takva saradnja je potrebna kako bi porodice nestalih što prije dobile odgovor o sudbinama svojih najbližih. Saradnja ICMP sa državnim institucijama, organizacijama i porodicima traje više od dvije decenije i rezultati su dobri, jer je više od 70 odsto slučajeva riješeno. Nažalost, još 11.000 osoba se nalazi na spisku nestalih što opominje da je depolitizacija ovog procesa ključna, kao i da je potreban veći angažman vlada u rješavanju sudbina nestalih”, zaključio je on.
Ylber Morina, viši programski savjetnik Međunarodne komisije za nestala lica, objasnio je da su u okviru Grupe za nestala lica formirane dvije operativne grupe – za nestala lica i za regionalnu bazu podataka koja radi na pravljenju spiska svih nestalih lica u regionu.
“Komisija Vlade Crne Gore je dala puni doprinos u traženju porodica koje su izbjegle sa Kosova na teritoriju Crne Gore. Našli su adrese i dostavili podatke, što govori o rezultatima naše saradnji u traganja za nestalim licima”, istakao je on.
Dragan Đukanović, predsjednik Komisije za nestala lica Vlade Crne Gore, saglasio se u ocjeni značaja bilateralne saradnje sa državama regiona kroz zaključene protokole, apostrofirajući i pozitivnu ulogu Međunarodne komisije za nestala lica i Međunarodnog komiteta Crvenog krsta.
“Razotkrivanje sudbine lica koja nijesu nestala na teritoriji Crne Gore ukazuje da moramo imati blisku saradnju sa kolegama iz regiona kako bismo dobijali pravovremene informacije o sudbini nestalih i obavještavali njihove porodice o novim činjenicama u ovim postupcima”, naglasio je on.
U odnosu na zakonodavni okvir, on je kazao da Crna Gora nije donijela poseban zakon o nestalima s obzirom na to da je procjena da sve porodice mogu kroz druge zakone ostvariti svoja prava.
Ljubiša Filipović, predsjednik Udruženja porodica kidnapovanih, nestalih i ubijenih na Kosovu i Metohiji „Crveni Božur“, smatra da je rad Komisije za nestala lica Vlade Crne Gore najuspješniji do sada, ali je i ukazao da je potrebno dalje ulagati napore i razvijati saradnju.
“Mnoge porodice su razočarane u sistem jer su zaboravljene, a već su izgubile sve što su imale. Istraga u slučajevima nestalih ne napreduje, zbog čega je potrebna saradnja i dogovor vlada kako bi se došlo do istine. To je i jedini put do pomirenja”, kazao je on.
Filipović je istakao i teške uslove u kojima žive porodice nestalih, ali i ukazao na probleme u identifikaciji žrtava čiji se posmrtni ostaci nalaze u prištinskoj kapeli.
Alen Bajrović, sin Osmana Bajrovića, nestalog tokom deportacije izbjeglica iz BiH 1992. godine, podijelio je svoje iskustvo u pokušaju da razvijetli nestanak oca.
“Moja porodica 14 godina vodi postupak pred svim sudovima i stičemo utisak da se odugovlači kako bi se to obesmislilo. Predmet samo doživljava ponovna suđenja u kojima nema pomaka”, kazao je on.
Činjenicu da država skoro tri decenije ne rješava pitanja ovih zločina vidi kao jedan od važnih pokazatelja u kakvom se stanju nalazi crnogorsko provosuđe.
“Takodje, država ne dozvoljava niti hoće da se izgradi spomen obilježje, čime dokazuje svoju namjeru da zataška ovaj zločin. Ne postoji krivica za počinitelje, ni odgovornost za direktne izvršioce, nalogodavce”, zaključio je on.
Tokom polemike koju je Bajrović imao sa Đukanovićem utvrđeno je da iako su u Komisiji za nestala lica Vlade Crne Gore svjesni slučaja njegovog oca isti nije upisan u bazu podataka Komisije niti se za njim aktivno traga.
Istoričar iz Zagreba, Hrvoje Klasić, istakao da postoje uporedne sličnosti, ali i razlike u državama regiona kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću.
“To je uzročno posljedično povezano sa demokratizacijom društva i ljudima koji vode državu. U Hrvatskoj napredak u ovom pitanju ide sporo, uz pomake kroz političku volju koji se vide kroz izvještavanje u medijima o komemoraciji srpskim žrtvama i istorijske udžbenike u kojima se danas (za razliku od onih iz 90-ih) pokušava otvoriti multiperspektivna rasprava”, kazao je on.
Ipak, dodaje, nesporno je da su odnosi u regionu u velikoj mjeri uslovljeni 90-im.
“Hrvatska ima i Ministarstvo branitelja koje se bavi rasvjetljavanjem slučajeva 1500 nestalih”, podsjetio je Klasić.
On je mišljenja da se sa prošlošću često manipuliše i da se često forsiraju isključivi narativi u kojima nema mjesta za empatiju prema drugima.
“Od devedesetih godina i rata nijesmo se naučili tom multiperspektivnom pristupu i da ne bi smjeli postojati naši i vaši zločinci, naše i vaše žrtve. Najbolji nam je primjer Haški sud koji nam je dobar dok sudi drugima, a onog trenutka kada krene suditi nama mišljenja se mijenjaju. Država, političari, mediji, nastavnici istorije, istoričari a prije svega porodica imaju najveći uticaj na promjene i stvaranje šire slike. Moramo postati prijemčivi najširoj javnosti kako bi ona razumjela naše poruke i zašto je u našem interesu suočiti se sa najcrnjim stranicama naše prošlosti”, naglasio je Klasić.
Marijana Toma, istoričarka i ekspertkinja za pitanja tranzicione pravde iz Beograda, smatra da mišljenje o 90-im donosioci odluka uglavnom ističu oko važnih godišnjica.
“Odnosi sa komšijama, od dolaske naprednjaka na vlast u Srbiju su regresirali, a tu svoj značaj ima i njihovo tumačenje događaja iz 90-ih”, navodi ona.
Toma smatra da Srbija izbjegava da napravi suštinske korake, a posebno kad je riječ o suđenjima, potrazi za nestalima, procesuiranju masovnih grobnica, otvaranju pitanja odgovornosti.
“Zabrinjavajući je pristup Vlade Srbije, ali realno i ne možemo imati velika očekivanja od onih koji nijesu bili pozvani na odgovornost kad je trebalo ili koji nijesu osjećali potrebu da naprave otklon od politike koju su zastupali 90-ih”, ocijenila je ona.
Toma je ukazala i na zakonski okvir koji kontinuirano diskriminiše porodice nestalih i civilne žrtve rata.
“Kosovo je u Srbiji tema o kojoj se aktivno ćuti na nivou odgovornosti, a puno priča kada se govori o žrtvi”, zaključila je ona.
Skoro 60 učesnika iz Crne Gore i regiona, uglavnom civilnih aktivista, novinara, predstavnika akademske zajednice i političkih partija, aktivno je pratilo regionalnu online konferenciju i dalo svoj doprinos kroz diskusiju.
Konferencija je organizovana u okviru projekta “Prisilni nestanak – od istine do pravde” koji CGO sprovodi sa Udruženjem porodica kidnapovanih, nestalih i ubijenih na Kosovu i Metohiji „Crveni Božur“, a uz podršku Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) iz donatorskih doprinosa Evropske Unije za ICMP Program Zapadnog Balkana.
