Pismo Ognjenovoj majci:
U sjeni bola. Tami kišnog dana i nadanja da će doći. Slučajno, kao što je i pošao. Nekako kao da jecamo svi uz Vas. Nijeste se Vi nadali sami, svi smo se nadali uz Vas, da je tu negdje u blizini i da ćemo ga upravo mi prvi ugledati. Ugledati kako trči niz neku poljanu, široku, cvjetnu. Iako izgleda da je Vaša bol usamljena, danas nije.
Koliko je samo puta zadrhtala dok hoda, pogledala da li diše dok spava, sklonila pokrivač iz ručica, dala kašicicu uzela nož, potrčala dok trči, ljubila da zaspi, mjerila temperaturu i kad je 36.6c, smijala se i plakala kako samo majka može. Bojala se hladnog, vrućeg, oštrog, tvrdog, jakog, prljavog, velikog, malog, brzog, otrovnog…svega, često i bezopasnog. Strahovala za dan, za san, za oči, za kosu, za dlan. Strahovala od snijega, kiše, blata, neba, sunca…vode. Skrivala od vjetra, tame, boli, tuđih pogleda, pasa lutalica, zlih vila i svih drugih čuda. Čuvala ali nije mogla od svega.
Bol neprihvaljivo ista u danima dok nije bio tu, noći jednako nesane i sad kad neće doći. Da li da čovjek vjeruje da je u veseloj igri u zoru, dok je mlado sunce tek obasjavalo plaže hladne vode pošao na bolje? Ognjenova majka mora da vjeruje, jer to je jedini način da ovo preživi. Da stegne posljednji dah u sebi, da zadrži grcaj u duši, da zamrzne ljubav u srcu, majka mora. Hrabro je roditi, hraniti, paziti, maziti, učiti, strepjeti, čekati…i tako dok je majka živa. Ili Ognjen. I poslije toga isto tako boriti se da ne uzdahne u naletu boli, ćutati a ne vrisnuti, zažmuriti a ne proliti sve suze ovog svijeta u trenu. Jer to je majka. Nije da drugi dragi ljudi nemaju istu količinu boli. Imaju. Ali da zauvijek izgubi dio sebe može da kida samo majku. Nije to prosto naklon jednoj strani, majci, to sve majke znaju da je istina, neka surova.
Majka će čuvati u sjećanju svog plavokosog veseljaka…duboko u sebi u svojoj jedinoj preostaloj suzi. A mi svi uz nju. Budiće se u noćima koje slijede, kao i u onima do danas, kada ga je motrila. Bježaće od ljudi skrivajući bol. I u svoj djeci koja jure veselo niz ulicu vidjeće Njega, iako nemaju nikakve sličnosti. Neće razumjeti niko toliku prazninu, toliku bol, samo majke koje je u hodu budu vidjele i u susretu pogleda shvatile da imaju nešto zajednično. Razumjeće sve majke. Razumjeće i one koje su već suočene sa svojim bolom, ali jednako i one koje imaju samo strepnju za buduću radost svoje zdrave djece.
Na kraju, za majku koja je skrivala svoju veliku radost kada je bilo prilike za nju – da ne urekne, za majku koja je skrivala strah – da ne sluti, za majku koja je ćutala bol – da ne navuče veće razloge za tugu, za majku koja je sakrila nadu – da ne „baksuzira“. Za Ognjenovu majku.
U ime svih crnogorskih majki koje danas skrivaju suze za Vašim djetetom, čvrsto držimo ruku Ognjenovoj mami. Osjećamo Vašu bol, lijemo Vaše suze…molimo za neki bolji svijet za Ognjena.
