Kako je pojasnila, nasilje među djecom može se prepoznati kroz više oblika, a kao najčešće se do sada izdvajalo fizičko.
“Sa progresom u tehnološkom smislu sajber nasilje je sve prisutnije i sve je teže spriječiti ga kada se u ovom obliku ono ne prepoznaje”, rekla je Mašnić agenciji MINA.
Ona je dodala da djeca sve učestalije koriste internet za uspostavljanje relacija i promovisanje sopstvene ličnosti, a to rade na sve agresivniji i navalentniji način.
“Prikazivanje nasilja u medijima može da ima i kontra efekat, pa se ponekad šalje prikrivena poruka da se ovakvim postupanjem najlakše skreće pažnja javnosti i stiče popularnost”, navodi Mašnić.
Prema njenim riječima, nasilje je očekivana reakcija na nagomilanu tenziju i nezadovoljstvo, da se ljudi rađaju sa agresivnošću ali uče da budu nasilnici.
“Nasilje je najčešća reakcija kod djece koja su u najranijoj dobi obrasce nasilnog ponašanja usvajala kao jedini efikasan način za rješavanje problema i oslobađanje od negativnih emocija i energetskog naboja”, pojasnila je Mašnić.
Kako ističe, nasilje u školskoj dobi je način da se postane dio grupe i pripada “moćnijima”, pa fizičkim odmjeravanjem dječaci pokazuju koliko postaju muškarci i to najčešći razlog za nastanak vršnjačkog nasilja.
“Ipak, nasilne su i djevojčice, ali su sklonije prikrivenim načinima ugrožavanja drugoga. Na taj način se “ventiliraju” negativni sadržaji kao posljedica čestih zabrana”, dodala je Mašnić.
Kako su u socijalizaciji više usmjerene na brigu o drugima i oslanjanje na druge, djevojčice su, prema njenim riječima, sklonije emocionalnom nasilju i češće u potrebi izopštavanja drugog iz grupe.
“Ne treba zaboraviti da djeca koja ugrožavaju drugu i sama trebaju pomoć, pa je nasilje prikriven poziv društvu da ima problem koji ne može na adekvatniji način riješiti”, ukazala je Mašnić.
Prema njenim tvrdnjama, nagla promjena uobičajenih navika može da sugeriše da sa djetetom nešto nije u redu.
“To mogu primjetiti roditelji koji ne rastu sa svojom djecom i ne poznaju društvo i rituale svoje djece. Ugrožena djeca su razdražljiva, sa problemima apetita i sna, izolovana od drugih svojom ili tuđom voljom, više vremena provode u svojoj sobi i trzaju se na svaki nagli pokret ili oštar ton u obraćanju”, pojašnjava Mašnić.
Komentarišući ulogu roditelja u sprečavanju vršnajčkog nasilja, psihološkinja ukazuje da je problem što roditelji često potkrepljuju negativne oblike ponašanja iz straha da je to jedini način da se odgovori nasilnoj sredini.
“Po svim dosadašnjim statistikama, roditelji su skloniji nasilje pravdati spoljašnjim faktorima i zatvarati oči pred problemima koje ono izaziva. Roditelji sa djecom posjećuju prihologa ili savjetodavnu službu obično kada nasilje eskalira ili uprava škole zatraži stručno mišeljenje”, kaže ona.
Prema njenim riječima, dobar primjer nekonfliktnog rješavanja problema treba da daju roditelji i svi odrasli važni u odrastanju djeteta.
“Potrebno je da se inicijalnim obrazovanjedm djeca suočavaju sa ovim pojavama, a nastavnici da osnaže svoju ulogu u sprječavanju i sankcionisanju nasilja. Škola često generiše nasilje, pa je potrebno stvarati klimu u kojoj se prihvataju različitost, neuspjeh i nemoći pojedinca i hrani pozitivna predusretljivost u socijalnim relacijama”, poručila je Mašnić.
