Selhanović je naglasila da iza cijelog tog projekta mora stati država, kako bi svaki resor preuzeo svoj dio odgovornosti.
“Zamisao o prikupljanju novca za gradnju centra je odlična, ali neke akcije obavezuju da se prati kontinuitet. Ukoliko sve nije sinhronizovano, kao što bi rekli „kao u vojsci”, da se zna hijerarhija, ko što radi, onda to može da se pretvori u svoju suprotnost. To treba da bude centar iskustva i znanja, gdje postoji redosljed od vođenja, rane dijagnostike, terapije, pravilne ishrane, koja je veoma bitna za autističnu djecu”, istakla je Selhanović, naglasivši da akciju treba proširiti i na dijasporu. Prema njenim riječima, u priču treba da se uključi i Arhitektonski fakultet, kao i Sekretarijat za uređenje prostora kako bi se centar prilagodio autističnoj djeci i odraslima.
“Recimo, zemljište kod Komanskog mosta ima hiljade kvadrata. To je predivna park šuma, gdje mogu da se prave novi projekti, manje kućice, baloni za fizičku aktivnost. U cijeli proces mora se ući stručno da bi svako shvatio gdje mu je mjesto”, istakla je Selhanović.
Komentarišući stavove pojedinih zaštitnika ljudskih prava da autistične i ostale osobe sa posebnim potrebama ne treba izolovati, naša sagovornica, koja je majka autističnog mladića, kaže da formiranje centra ne znači getoizaciju.
“Ljudi, često, nijesu upoznati u potpunosti sa stanjem autizma. Ljudi koji nijesu u problemu ne sagledavaju ga na pravi način. Pominje se inkluzija, učenje slova, a svi zaboravljaju na to da autističnu djecu morate prvo da osposobite za osnovne stvari, da se obuku, da svežu pertlu, da znaju da se nahrane. Kada je moj sin počeo da uči šila sam na odjeći veliku dugmad, zatim mala sve dok nije naučio da se otkopčava”, priča Selhanović.
Roditelji autistične djece, naglašava naša sagovornica, nijesu supermeni i potrebna im je pomoć stručnjaka, jer ne mogu sve da znaju i postignu.
Ona ističe i da su dnevni centri potrebni, ali i da nijesu adekvatno rješenje. Tamo, kaže Selhanović, logopedi sa djecom rade svega 20 minuta, a njima je, naglašava, jako bitna okupaciona terapija koja obuhvata sve manuelne, kreativne, rekreativne, edukativne i ostale aktivnosti, s ciljem postizanja i poboljšanja određene fizičke i mentalne funkcije pacijenta.
Dvanaestodnevna potraga za jedanaestogodišnjim autističnim dječakom Ognjenom Rakočevićem, koja je, nažalost, dobila tragičan epilog, stavila je u fokus autizam koji predstavlja jednu od najvećih enigmi savremenog doba.
Ognjen se u noći 4. maja iskrao iz porodične kuće u Zagoriču, u podnožju brda Gorica, nadomak Morače. Za svega nekoliko sati na društvenim mrežama uslijedili su pozivi građana da se organizuje potraga za njim. Akciju je podržala i policija, priključili su se i pripadnici Službe zaštite, Vojske, dolazili su građani iz svih krajeva Crne Gore, kao i spasioci iz susjedne Bosne i Hercegovine, iz Foče. Angažovana je i aviohelikopterska jedinica MUP-a, a teren je pretraživan i dronom. Traga nije bilo 12 dana. Sve do nedjelje veče, kada je Morača pokazala Ogij a. Tijelo je u rijeci pronašao lovočuvar, na ušću Morače u Skadarsko jezero.
