Za zdrav odnos među dvoje ljudi, naročito partnera u vezi, pored nespornog postojanja emocija i ljubavi, važno je da nauče da se svađaju a da mimoilaženja ne sruše njihov odnos. To znači da je, zapravo, umijeće rješavanja neminovnih konflikata ključno za opstanak, razvoj i unapređenje veza, ističe psihološkinja i psihoterapeutkinja Adriana Pejaković u razgovoru za Pobjedu.
“Ukoliko radite kao psihoterapeut u privatnoj praksi i radite sa bračnim parovima, često naiđete na problem svađa, izražavanja ljutnje i uopšteno, konflikata. Neki parovi se svađaju do iznemoglosti. Neka “fini” se ne svađaju nikad. Neki prijavljuju da tokom svađa leti perje. Neki kažu da jedan partner voli da se svađa, a drugi “to mora da trpi”. Ali svakako da partneri najčeše dolaze na terapiju zbog onoga što se nalazi iza svađa a to su nezadovoljene želje i potrebe. “Ne voli me više, znate”, “da me voli ne bismo se svađali”, “on je sebičan, kako to može da kaže”, “ako se ljuti na mene znači da me ne voli”…samo su neki od argumenta, kaže Pejaković.
Prema njenim riječima, važno je znati da u partnerskom odnosu veliki broj problema nastaje zbog nesporazuma u komunikaciji, emocionalne nepismenosti i uopšteno pogrešnih pretpostavki o ponašanju druge strane.
“Zato se kaže da ljubav nije dovoljna da bi veza opstala. Potreban su rad i edukacija. Vrlo često kažem klijentima, bilo da su parovi ili da su na individualnoj terapiji da bi trebalo da nauče da koriste konflikte da dođu do dugotrajnog razumijevanja, drugim riječima da “nauče da se svađaju”. Obično odgovaraju sa “ali mi smo došli da svađe izbjegnemo, a Vi nam kažete da se svađamo”. Pojašnjavam daje važno znati kako, u tome leži štos”, naglašava ona.
RAZLIKA
Ona pojašnjava da konflikti koje ljudi često nastoje da izbjegnu i koji im djeluju neprijatno zapravo nisu sukobi osoba, kako ih često shvatamo već sukobi želja i interesa.
“To je veoma važna razlika. Ako sebe ne razlikujemo od svoje želje, shvataćemo konflikte kao odbacivanje u stilu: “Ako mi ne ispuni želju, znači da me ne voli”. Ovakav način razmišljanja je karakterističan i uobičajen za djecu koja ne razlikuju sebe od svog ponašanja pa ako im roditelji uskrate ostvarenje neke želje oni smatraju da su ih roditelji odbacili kao osobe i vrlo se ljute ili se osjećaju odbačeno. Zadatak roditelja jeste da nauče djecu da je moguće da volimo nekog ali i da se sa njim ne slažemo i da se ljutimo na nekog istovremeno. Ljutnja je zdrava emocija, koja govori o tome da želimo da neko promijeni svoje ponašanje. Svoje ponašanje, ne sebe”, navodi Pejaković.
Isto tako, dodaje ona, konflikti u odraslom dobu su sukobi želja i interesa između dvije osobe, a ne odbacivanje, inaćenje, dominacija kako često znamo da ih shvatamo.
“Nemoguće je živjeti bez konflikata iz prostog razloga što ne možemo u svakom trenutku imati iste želje i interese kao neko drugi. Šta bi onda trebalo da radimo? Da naučimo da se kulturno svađamo, da naučimo šta je to kultura konflikta koji je nužan za nalaženje rešenja, kao i međusobno razumijevanje. Jer, kako bismo uopšte mogli napredovati da nije perspektive druge osobe koja se ne mora slagati sa našom? Mi rastemo kroz ovakva iskustva. Važno je dakle da naučimo šta zapravo konflikti jesu i koje su karakteristike toksičnih (destruktivnih) a koje konstruktivnih konflikata”, napominje ona.
NAPAD
Za desktruktivne konflikte, kaže Pejaković, koji neće dovesti do rješenja već do produbljivanja sukoba je karakteristično: da napadamo osobu a ne njeno ponašanje, da nam je bitno da “pobijedimo” u odnosu a ne da nađemo rešenje, služimo se manipulacijama, ucjenama i ostalim destruktivnim vidovima ponašanja.
“Sa druge strane ukoliko smo u konfliktu pasivni, prepuštamo se, odustajemo od svojih želja, zahtjeva i ciljeva time ćemo samo potvrditi negativnu sliku o sebi i ponovo nećemo doći do rješenja. Agresivni, pasivni i pasivno-agresivni stil komunikacije osiguravaju produbljivanje sukoba i eventualno potvrđivanje negativne slike i sebi ili drugome. Svakako ne dovode do rješenja”, ističe Pejaković.
Ona primjećuje da toksični vidovi komunikacije mogu biti razni, ali im je zajedničko da ne dovode do rješenja problema, nakon takvih konflikata se osjećamo još gore, često ih ponavljamo sa istim ishodom i služe nam za kratkotrajno pražnjenje energije (vikanje, ventiliranje) ali problem ne rješavamo.
“Verbalni napadi na osobu, pogrdna imena, isticanje slabosti i mana druge osobe su sve toksični načini da drugog povrijedimo jer mislimo da zaslužuje ili da ga potčinimo sebi. Naravno, bijes i nezadovoljstvo ovakvim odnosom rastu a osobe ostaju povrijeđene i još udaljenije. Da ne govorimo o tome da postanemo još uvjereniji u negativne aspekte bliskih odnosa, a ne uviđamo svoju odgovornost u kreiranju istih”, pojašnjava ona.
Dodaje da konstruktivni konflikti nisu usmjereni na povređivanje, dominaciju, ne fokusiraju se isključivo na negativne aspekte problema.
“Osobe koje znaju da uđu u konstruktivni konflikt obično imaju razvijen smisao za empatiju tj. razumiju kako se druga osoba osjeća, znaju da razlikuju sebe i druge od njihovog ponašanja, jasno definišu problem i nisu skloni da odgovornost prebacuju na druge. Neke korisne smjernice za rješavanje konflikata na konstruktivan način bi bile da: koristimo “Ja” poruke umjesto “Ti” poruke. Npr. možemo reći “Kada ti uradiš to i to ja se osjećam tako i tako”. Umjesto”Ti si za sve kriv” ili “Ti ništa ne razumiješ”. Dalje, upućujmo poruke na nečije ponašanje, a ne na nečije biće “Smeta mi kada ostavljaš prljav veš po kući” je mnogo efikasnije i bolje reći nego “Ti si aljkava osoba”. Nije dobro etiketirati, generalizovati već jasno staviti do znanja šta je to što nam smeta. Preciznost u konfliktima je veoma važna. “Smeta mi kada uradiš to i to””, kaže Pejaković.
PITATI
Ona upućuje i na to da se koristi i davanje predloga, poput “Volio bih kada bi ti…” ili “Da li je za tebe prihvatljivo da…”
“Veoma je važno da postavljamo pitanja i postepeno naučimo da sagledamo stvari iz perspektive druge osobe. Zena kojoj muž nije kupio cvijeće za rođendan iako je ona to željela možda uopšte nije znao šta ona želi pa joj je kupio nešto što on smatra da bi joj bilo važno. “Da me voli znao bi šta želim”, često čujem od klijenata. Ne bi znao, jer ne čita misli. U konfliktu je veoma važno ne oslanjati se na sopstvene i tuđe sposobnosti telepatije već pitati “zašto si rekao to i to?”, “Šta to za tebe znači”, “kako si se osjećao tada””, navodi neke od ključnih aspekata koji odvajaju konstruktivne svađe od onih koje nas udaljavaju.
Pogrešne pretpostavke
Pejaković napominje da nekada potpuno pogrešno pretpostavimo kakvu namjeru ima druga osoba i propustimo da vidimo ono ljudsko i konstruktivno u njoj za šta bismo se ukačili.
“Ljudi, u hroničnim konfliktima su često ljuti, tužni i uplašeni. Nekada mi pretpostavljamo u skladu sa svojim viđenjem situacije, vaspitanjem, transgeneracijskim uvjerenjima. Npr. žena koja muža koji zna da upravlja novcem vidi kao “škrticu” jer je ona navikla na lagodan život u primarnoj porodici; kolega na poslu koji se plaši da iskaže svoje mišljenje biva procijenjen kao “lukav”, roditelji koji se svađaju oko vaspitanja djece; itd. Nekada čujem od klijenata da je hroničan sukob sa bračnim partnerom u njihovoj porodici već generacijama tradicija. “Eto, tako je i baka da dedom uvjek imala probleme, pa majka sa ocem i sada ja sa mužem”. Zanimljivo je otkrivati koja uvjerenja stoje iza ovih odnosa”, kaže Pejaković.
Ona ističe da je sagledavanje problema iz perspektive druge osobe veoma važno pa je i jedna od terapijskih tehnika da parovi koji su u svađi zamijene uloge i imaju priliku da dožive situaciju iz ugla druge osobe.
“Ako želimo to da saznamo moramo slušati, pitati, dogovarati se, izražavati mišljenje”, ističe sagovornica.
Medijacija
“Pri sudskim institucijama postoje medijatori kao specijalno obučena neutralna lica koja pomažu sukobljenim stranama da dođu do zajedničkog rješenja koristeći tehnike adekvatne i konstruktivne kominikacije, pa se medijacija koristi u raznim oblastima mogućih sporova. U Americi npr. samo 10 odsto takvih sukoba završi na sudu, dok se ostali riješe uz pomoć procesa. To samo govori da su sposobnosti za rješavanje konflikta nešto što se može naučiti. I da, moguće je biti i ljut i smiren, tako da ni za to nema opravdanja. Sve se može naučiti. Za svoje i tuđe dobro ovo je veoma važna vještina”, ističe Adriana Pejaković.
Bliskost znači da budemo autentični
“Cilj konflikata je da riješimo problem, zbližimo se, bolje se razumijemo, ostvarimo lični i zajednički napredak. Dobit od konstruktivnih konflikata je velika. Ukoliko naučimo da upravljamo konfliktima, što je moguće, nećemo se plašiti da ulazimo u njih već ćemo unaprijed znati da konflikti vode kvalitetnijem odnosu”, navodi Pejaković.
Prema njenim riječima, ukoliko se pak plašimo konflikata, izražavanja ljutnje i drugih neprijatnih ali korisnih emocija možemo na tome raditi i uz pomoć psihoterapije.
“Ako se ne osjećamo bezbjedno da uđemo u neki konflikt, nećemo sa tom osobom moći da ostvarimo istinsku bliskost. Jer bliskost podrazumijeva da budemo autentični. Da budemo ono što jesmo, a to znači i da izrazimo svoje želje, stavove, mišljenja bez straha da ćemo biti odbačeni ako to uradimo. Često su strah od konflikta ili pak agresivno ponašanje nešto što smo naučili kao stil komunikacije u primarnoj prodici ali to svakako možemo mijenjati i učiti se boljem razumijevanju”, smatra Pejaković.
Ona dodaje da od adekvatnog asertivnog rješavanja konflikta gdje poštujemo osobu i njenu poziciju ali izražavamo ono što nam je važno ima korist i pojedinac i par i cijele grupe npr. zaposlenih u kompaniji jer rješavanje konflikta dovodi do bolje usaglašenosti i efikasnijeg postizannja ciljeva.
“Dakle, važno je zapamtiti da nekog možemo da volimo ali istovremeno i da se ljutimo na njega, da konflikt ne znači nužno i odbacivanje, da oni ljudi koji se osjećaju bezbjedno i sigurno u svom odnosu mogu da uđu u konflikt bez straha od odbacivanja; da imamo svoja prava i možemo da se asertivno založimo za njih u odnosu sa drugom osobom”, zaključuje ona.
