Ono što je bilo neuobičajeno za glavni grad bila je grupa mladih i slobodnih ljudi koja u posljednjih 20 godina nije tražila pravdu na ulicama. Odabrali su baš 17. novembar, Međunarodni dan studenata, a protest su obilježili transparenti “Lukšiću, hoćeš li nam platiti kafu?“, “Studenti, dobro je pa da imate za dojč“, “Dobro jutro Crna Goro”, “Ja bih posao. I tata bi sine”…
Neki od zahtjeva su i urodili plodom, ali tadašnji učesnici i ljudi koji su bili dio radikalnih promjena smatraju da je sadašnje stanje na Univerzitetu veoma loše, da se čak i pogoršalo i mada ih nije podržao nijedan od političara, ocjenjuju da su tadašnji protesti ispolitizovali i da su brojni tadašnji vinovnici demonstracija pali u ruke medijske hajke i vladajuće partije.
Edin Lukač koji je bio u prvim redovima na protestima za CdM kaže da je ponosan što je bio dio generacije koja je imala jaku želju da nešto promijeni i volju da sve zamisli pretoči u djelo.
“Ekipa koja je tada bila u parlamentu je koordinisano na svojim fakultetima prenijela ideju organizaciji protesta, jer smo prije toga mjesecima pokušavali da pričom sa nadležnim osobama ili institucijama dođemo do dogovora, ali nam to nije polazilo za rukom. U vazduhu se osjetila atmosfera da se jedino protestom nešto može riješiti”, navodi on.
Lukač kaže da je mnogo toga urađeno i da su protesti doveli do kamena temeljca za novi studentski dom, koji je sada već tri godine u funkciji.
“Naravno, naš najbolji “odjek” je imalo uvođenje avgustovskog roka kao obaveznog, jer to je stvar koja se ticala svakog studenta na UCG i koja je svakom odgovarala”, podsjetio je Lukač.
Student Elektrotehničkog fakuleteta Aleksa Knežević sjeća se da su tada studenti bili puni entuzijazma da će se nešto promijeniti.
“U međuvremenu su se desile samo neke kozmetičke promjene, ali se ništa suštinski nije promijenilo, čak se može reći da se stanje pogoršalo. Studenti su dosta pasivni, jer očekuju da će se neko drugi izboriti za njihova prava. Potreban im je predvodnik koji će da ih pokrene i koji će u ime studenata da postavi jasne ciljeve i zahtjeve u cilju poboljšanja njihovog statusa”, istakao je on za CdM.
Njegovo nezadovoljstvo tada je bilo zbog nedovoljnog kvaliteta znanja koji se dobija na mnogim fakultetima uslijed nedostatka prakse, neadekvatna primjena Bolonje i neravnopravan odnos studenata sa državnog Univerziteta i onih sa privatnih fakulteta.
Prema riječima predvodnika nikšićkih studenata Ognjena Jovovića, studentsku buntovnu energiju je veći dio tadašnjeg studentskog Parlamenta iskoristio za jeftino reklamerstvo, pretvorivši sam protest u karneval.
“Ipak, pozitivno je što su se studenti dogodili makar i karnevalski. Zahtijevi na protestima su se kretali od tople vode do slobode. Naime, najveći doprinos protesta bio je taj što se iznjedrila zdrava studentska priča Filozofskog fakulteta i dijela Fakulteta političkih nauka. To je bila borba protiv očajne upisne politike i hiper produkcije visokoobrazovnog kadra”, dodao je on.
Na naše pitanje zašto se protesti nijesu ponovili, Jovović kaže da je demonstracija bilo i nakon 17. novembra ali oni više nijesu bili studentski. On je izuzetno kategoričan i konstatuje da je kancer, zvani partitokratizovana svijest, metastazirao je na Univerzitetu od službi čistačica do Rektorata.
“Poznata mi je pasivnost studenata, ali nijesam pristalica da se odmah u njih prst uperuje. Mene više brine pasivnost njihovih i naših profesora. Ako im je satisfakcija piskaranje tekstova od po par stranica, da bi dobili nekakva zvanja čime mrvicama debljaju svoje novčanike, onda su u pitanju bijedni duhovi. Čast onima koji nijesu takvi, ali, u znatnoj su manjini”, zaključio je Jovović.
Ove proteste nije podržao nijedan od crnogorskih političara, a bilo je zabilježeno prisustvo tek nekoliko profesora sa UCG.
