U Kraljevskom pozorištu Zetski dom u srijedu, 7. marta sa početkom u 20h gostuje Crnogorsko narodno pozorište sa predstavom “Otvoren kraj”.
Režija: Petar Pejaković
Scenografija i kostimografija: Ivanka Vana Prelević
Muzika: Vjera Nikolić
Asistent režije: Zoran Rakočević
Lica:
Ivan, stariji sin – Aleksandar Gavranić
Andrej, mlađi sin – Filip Đuretić
Ana, Andrejeva djevojka, prije je bila Ivanova – Julija Milačić
Bogdan, otac – Gojko Burzanović
Muzičari:
Vjera Nikolić, klavinova
Mladen Nikčević,gitara
Fotografija: Duško Miljanić
RIJEČ REDITELJA
“Dramu “Otvoren kraj” pročitao sam kao komad o mladima. O mladim ljudima sa ovih prostora, ali i sa svih onih prostora koji stvaraju utisak da ne znamo gdje smo. Ovo nije priča o izgubljenoj generaciji, niti o mladima kojima su drugi krivi što nijesu dobro. Riječ je o njihovoj krivici, njihovoj promašenosti i njihovoj jalovosti. O generaciji koje nema. Mlada spisateljica se obračunava sa sobom i otkriva u generaciji kojoj pripada uzroke vlastite nemoći. Zato je ova drama važna, poštena i zato je, nadam se, i nagrađena.
Snaga, bunt i bijes mladih ljudi postaju autodestrukcija. Identitet je egoizam, ljubav samoljublje, pamet nezrelost, samostalnost razmaženost, istinoljubivost licemjerje, snaga inertnost, želje ljenost, samopouzdanje nesigurnost, individualnost konformizam, odlučnost kukavičluk, briga grubost, otvorenost nemogućnost. I to bez ostatka.
“Otvoren kraj” nije komad sa otvorenim krajem, niti komad o otvorenosti. To je poziv na otvorenost. Ova tragična porodična drama je mračna, ali i ohrabrujuća. Pisana ženskim pismom, ona nosi snažan i beskompromisan poticaj na iskorak iz vlastitih života. Taj nježni krik trudili smo se da pronađemo, prije svega u glumačkoj igri, muzici koja “otvara” i u nama samima”.
RIJEČ PISCA
“Otvoren kraj je komad o nerazumijevanju, nedostatku iskrenosti i (ne)otvorenosti. Troje ljudi u kasnoj mladosti suočava se sa posljedicama iz prošlosti, svim onim što su im roditelji ostavili u nasljeđe, sa onim što su “otac, njegov otac, pa njegov otac i njegov otac, žvakali godinama”. Pri pokušaju da kažu jedni drugima ono o čemu se godinama ćutalo, likovi ove drame se susrijeću sa pasivnošću i površnošću koja oko njih i u njima vlada. U devet “poglavlja”, kroz lične drame, ruši se iluzija da nam je sada dobro i dolazi se do svijesti da je, zapravo, u savremenom malograđanskom urbanom svijetu vrlo zagušljivo i nezdravo do smrti”, rekla je Jovana Bojović.
