U Kraljevskom pozorištu Zetski dom u subotu 13. maja sa početkom u 20h gostuje BEOART iz Beograda sa predstavom Miroslava Krleže “U agoniji”.
Adaptacija i režija je uradila Ana Đorđević, scenografiju Mia David, kostimografiju Adrijana Pajić, lektor je Dijana Diklić, organizator Kristina Krspogačin, izvršni producent Boris Mišković, produkcija: Beo art 2015.
U predstavi igraju Laura Lenbah: Marija Vicković, Ivan Križovec: Radovan Vujović, Narator/inspektor: Branko Cvejić
“U agoniji”, Narodnog pozorišta u Beogradu: Rediteljka komad nije vidjela kao ‘epsku priču jedne ljubavi’, nego kao dramu ‘u zoru savremenog doba kakvo danas znamo’. Dvoličnost, cinizam i pokvarenost obrazac je društvenog procesa ‘modernizacije’ koji je započet nakon Prvog svjetskog rata i čiju zrelu fazu gledamo upravo sada.
Cjelokupni književni opus Miroslava Krleže, naročito onaj između dva rata, oduvijek je funkcionirao kao uzbudljiv spoj dobre literature, enciklopedijskog akademizma i lijevog političkog angažmana. Negdje na rubu tog glavnog toka ispunjenog socijalnim dramama, političkim prevratima i lutanjima intelektualaca, od ‘Glembajevih’ i ‘Galicije’ do ‘Balada’ i ‘Zastava’, smješten je komad ‘U agoniji’, napisan 1928. i dopunjen trideset godina kasnije. Prvobitni komad je, doduše, odisao bojama svoga nemirnog vremena, ali je na pozornicama vrlo često doživljavan kao melodrama s tragičnim krajem. Zato su se u tumačenjima junaka ove gorke sentimentalne priče u južnoslovenskim teatrima smjenjivali velikani tog glumišta, od Vike Podgorske i Dubravka Dujšina, preko Marije Crnobori i Steve Žigona, do Vanje Dracha, Ene Begović i mnogih drugih. I briljantna izvedba ovog komada u Zagrebu prije godinu dana (Nela Kocsis, Ozren Grabarić i Darko Stazić) bila je fokusirana na tragičnu ljubav Laure Lenbach, koja se nije mogla izboriti s alkoholizmom bankrotiranog muža i nevjerstvom nekarakternog ljubavnika.
Nakon ove hvaljene i nagrađivane izvedbe, novu inscenaciju Krležine drame, ispunjenu drugačijom poetikom i neobičnim rediteljskim rukopisom, gledali smo u nezavisnoj produkciji ovih dana u Beogradu. Predstava ne započinje uobičajeno, svađom bračnog para Lenbach, u trenutku kada Austro-Ugarske Monarhije više nema i kada su pripadnici aristokracije odjednom morali zarađivati hljeb kojekako i snalaziti se u novim uslovima. U beogradskoj predstavi čitavog tog prvog čina nema; Lenbach je već izvršio samoubistvo, a Laura, još umrljana muževljevom krvlju, pokušava s advokatom Križovcem, čovjekom kojeg zaista i do kraja voli, nekako izaći iz te životne noćne more. Dvoličnost, cinizam i pokvarenost advokata Križovca, koji novcem i uticajem može kupiti sve, čak i vlastitu ministarsku fotelju, a ljubav jedne žene baciti pod noge, obrazac je društvenog procesa ‘modernizacije’ koji je započet nakon Prvog svjetskog rata i čiju zrelu fazu gledamo upravo sada. Današnja podređenost ljudi kapitalu i neiskrenim odnosima u javnom i privatnom životu samo su najekstremniji odraz onoga što se začelo upravo tada, i to je bio motivacioni okidač za ovu izvedbu. Ili kako kaže rediteljka Đorđević: ‘Kroz intenzivan sukob muškarca i žene, u predstavi pratimo proces postepenog shvatanja laži u kojoj moderni čovek živi i proces demistifikacije principa po kojem funkcioniše društvo u celini.’
Kada shvati svu laž svoje intimne i egzistencijalne situacije, Laura se ne ubija patetično i melodramatski, kako je zamislio Krleža, nego s dva precizna metka ubije Križovca, kako bi se na nekoj dubljoj ravni oslobodila okova koji su joj uništili život. Dvoje protagonista – Marija Vicković kao Laura i Radovan Vujović kao Križovec – uz svesrdnu pomoć Dijane Diklić, saradnice za specifični krležijanski govor, uvjerljivo su odigrali taj odnos, balansirajući rubom između intimne drame i sumorne slike vremena koje dolazi. Tome su na indirektan način služile i Krležine didaskalije – opisi radnje i raspoloženja likova, koje je na diskretan način izgovarao treći protagonisat, Branko Cvejić, narator/inspektor u ovoj predstavi. Zaključno, ovakva izvedba komada ‘U agoniji’ nije nas željela uvući u ljubavnu dramu iz nekadašnjeg građanskog salona, nego nas izvući na poziciju svjedoka jednog vremena, čijoj završnoj fazi upravo prisustvujemo.
Bojan Munjin
