Bursać: A šta ako Vučić ostane i protesti ne promijene NIŠTA?

Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a

“Ne može se mijenjati režim, a ne mijenjati ideologija. Ne može se tražiti Vučićeva smjena, a njegovati četništvo i svetosavlje. Ne može se tražiti odgovornost, a negirati genocid u Srebrenici. Ne može se tražiti pravna država i svojatati Crna Gora. Ne može se na protivnike ići urlikom ‘Šiptari’ i’Kosovo je srce Srbije’. To je elementarna istina koju Srbija odbija da nauči. Ne ide to!”

Prošlo je godinu dana od dana kada je Novi Sad bio epicentar i ljudske tragedije i državne sramote. Šesnaest ljudi poginulo je pod nadstrešnicom željezničke stanice – u državi koja ne zna sagraditi ni zaklon od kiše, a kamoli društvo dostojno života. I godinu dana kasnije, isti Novi Sad, isti narod, ista zemlja: samo su svijeće svježije, a laži sistema godinu dana starije. I kad se pogleda s visine, vidi se slika koju Srbija ponavlja decenijama – energija naroda provali, uzdigne se, zapali nebo, pa se raspe u besmisao. Kao divlja bujična voda koja nikad ne postane rijeka.

Hiljade ljudi na ulicama, kažu njih 150 hiljada-studenti, građani, ožalošćeni i bijesni – svi oni nose na transparentima natpis “pravda”, a u grudima nadu da će se režim srušiti. I sve je to tačno i plemenito. Ali – šta ako Vučić ostane? Šta ako protesti ne promijene ništa?

Ideologija kao beton pod nogama

Ne može se mijenjati režim, a ne mijenjati ideologija. To je elementarna istina koju Srbija odbija da nauči. Ne može se tražiti Vučićeva smjena, a njegovati četništvo. Ne može se tražiti odgovornost, a negirati genocid u Srebrenici. Ne može se nositi ruska zastava i slika Isusa s loknama, pa istovremeno tražiti demokratiju. Ili kako bi rekao Boris Dežulović: “”Ne postoji svetosavska Srbija koja će biti građanska i moderna, zaboravite to, to ne postoji!”

Jer sve dok Srbija pokušava da demokratiju upakuje u ćirilicom izvezenu mitru, ništa se neće promijeniti. Vučić će ostati – jer nije on samo predsjednik, on je simptom. On je metastaza jedne moralne bolesti koja traje predugo, odavno prije njega. On je proizvod ideologije koja se nije pokajala, koja i danas, u 2025. godini, sanja pobjedu u izgubljenim ratovima.

Ritual protesta bez katarze

Piše kolega Vlado Vurušić za “Jutarnji”: “Srbija je u političkom i društvenom vakuumu.”

I to je možda najpreciznija dijagnoza. Protesti su postali samodovoljni ritual. Kao liturgija bez vjere. Šetnje, parole, svijeće, pljesak, i onda – ništa. Dan poslije, Vučić je i dalje na televiziji, Šešelj je življi nego ikad, tabloidi kidišu, a narod se vraća svojim mukama.

Jer pitanje više nije koliko nas ima, nego šta hoćemo. A to “šta hoćemo” je izgubljeno u prevodu između patriotizma, bijesa i pokajanja. Student nosi transparent “Srušimo diktatora”, a iza njega neko maše zastavom s četirima ocila. Na binu dolaze “ratni veterani”, a niko se ne pita – odakle? Iz kojih to ratova, i protiv koga su to ratovali?

Zato svaki srbijanski protest, ma koliko iskren i masovan, ostaje zarobljen u paradoksu: hoće promjene, ali ne i promjenu sebe. Hoće novu vlast, ali staru ideologiju. Hoće da se riješi Vučića, ali da sačuva Vučićevu Srbiju – onu istu koja se kune u Kosovo, u Rusiju, u mit, u ratne zločince, u mrtve.

Vučićev genij destrukcije

Aleksandar Vučić nije genije politike, on je genije destrukcije. On ne stvara ništa, ali zna kako da svaku promjenu pretvori u blato svoje prednosti. Njegov sistem ne funkcioniše, ali opstaje. On ne rješava, on iscrpljuje. Njegova taktika je jednostavna: umori sve, pa vladaj.

On zna da većina naroda nema snage za dugi marš do slobode. Zato i pušta da protesti traju. Daje im prostor da izduvaju. Zna da se energija troši, da svaki bijes ima rok trajanja. On ne hapsi sve – on gleda. I čeka.

Kad vidi rusku zastavu među studentima, nasmiješi se. Kad čuje da jedni viču “ustaše”, a drugi “Šiptari”, zna da je pobijedio. Jer to znači da se ništa suštinski nije promijenilo – samo je masa promijenila boju majica.

I kad ih izmori, raspisuje vanredne izbore, naravno, znajući da će pobijediti i slavodobitno će sa Javnog servisa upitati, šta vi hoćete više bre?!

I zato on i dalje opstaje na vlasti. Jer je duboko ukorijenjen u tu ideološku matricu koja se ne kaje, nego reciklira. I ako sutra ode-u šta je teško povjerovati, izniknuće novi Vučić. Možda s novim licem, s boljim engleskim, s manje histerije, ali s istim programom: Srbija iznad svega, mrtvi prije živih, mit iznad zakona.

Šta zapravo hoće studenti?

Studenti su svjetlo u tami, ali i svjetlo zna da ponekad zaslijepi. Oni jesu unijeli energiju, ali nisu artikulisali viziju. Ne znamo šta misle o Kosovu, o Crnoj Gori, o Republici Srpskoj. Zlobnici bi rekli-i bolje što ne znamo. Ne znamo šta misle o NATO-u, o EU, o Srebrenici. Na njihovim protestima nema zastava Evropske unije, ali ima ruskih. I to nije samo estetski problem – to je suštinski politički paradoks.

Ne može se ići prema Evropi s Putinom u srcu. Ne može se graditi demokratija uz poklike “Kosovo je Srbija”. Jer to nije demokratija – to je nacionalizam u novom pakovanju.

Ako je Vučić bolest, onda Srbija još nije prihvatila punu dijagnozu. A bez dijagnoze nema ni terapije.

Mit o smjeni jednog čovjeka kao spasu

Svi sanjaju Vučićev pad. Ali niko ne zna šta poslije. Kao da je sam njegov odlazak dovoljan. Nije. Ako ode, a sve ostane isto – Vučić je i dalje tu. U glavi, u jeziku, u školskim udžbenicima, u sjećanju, u tabloidima, u Crkvi, u akademiji, na nogometnim tribinama.

To je tragedija Srbije: ona želi promjenu, ali ne transformaciju. Želi da se riješi tiranina, ali ne i tiranije u sebi. Želi da skine lik s bilborda, ali ne i duh s oltara Crkve Srbije.

I zato pitanje više nije hoće li Vučić pasti – nego hoće li građansja Srbija ustati? Ako je uopšte ima mimo onih famoznih 0,2%

Režim koji se raspada, ali ne odlazi

Da, Vučić gubi kompas. Režim puca po šavovima. Propaganda postaje karikatura same sebe. Laži su toliko prozirne da se čak i njegovi plaćenici počinju distancirati. Ali – i raspad može trajati dugo. Diktature ne umiru od istine, nego od odlučnosti. Od kurčevitosti da prostite. A odlučnosti u Srbiji ima sve manje.

Šta ako ništa ne promijeni?

Zamislite taj scenarij. Protesti se gase. Vučić ostaje. EU i dalje šalje rezolucije, opozicija se dijeli, studenti odrastaju i odlaze u inostranstvo. Šešelj se smije na Pinku. I Srbija se vraća u svoj omiljeni položaj – između samosažaljenja i ludila.

A narod opet šapuće: “Nije dobar, ali bar je naš.”

I sve kreće iznova.

Srbija ima šansu – ali ne ovu

Ima li Srbija šansu da se izvuče iz gliba? Ima. Ali ne ovako. Ne s Vučićem, ali ni s njegovim duhovnim nasljednicima. Ne s Rusijom, ne s mitovima, ne sa svetosavskim delirijem koji želi navodno da se pomiri s Evropom, a da ne pogleda u Srebrenicu.

Srbija mora prvo da izgubi ono najgore u sebi da bi pronašla ono najbolje. Mora da se oslobodi opsesije da je uvijek žrtva, i da svijet mora da joj bude nešto dužan. Mora da sruši unutrašnji zid koji dijeli realnost od mitomanije.

Ako to ne uradi, biće osuđena da i dalje ima Vučića – makar se on zvao drugačije.

Pad bez dna

Zato pitanje iz naslova – “A šta ako Vučić ostane i protesti ne promijene ništa?” – nije pesimistično. Ono je brutalno realistično. Jer ako se ne promijeni ideologija-preciznije ako se ne uobliči ideologija; ako se ne desi katarza, ako se ne odbaci ratna prošlost i nacionalistička mitologija, Vučić će ostati. Možda bez funkcije, ali s duhom koji vlada.

On će biti u svakom udžbeniku koji laže, u svakoj himni koja veliča poraz kao pobjedu, u svakom popu koji blagosilja tenk, u svakom novinaru koji šuti.

Vučić nije samo čovjek. On je mentalitet. A mentalitet ne pada na izborima.

Da bi Srbija zaista postala slobodna, mora pasti Vučić – ali i Srbija koja ga je stvorila.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)