U moru argumenata, dobrih i loših, i od strane zagovornika NATO integracija ali i onih koji su protiv učlanjena, propustili smo jednu potencijalno istinitu činjenicu. Možda i sama Crna Gora nije jedini pravi razlog želje velikih sila NATO-a da nas vide kao punopravnog člana organizacije.
Uloga Crne Gore u daljem razvoju i širenju NATO-a ka istoku, ali i rekao bih potpunom zauzimanju Balkana i rušenju ruskog uticaja u regionu je velika. Ukoliko nakon dobijenog poziva, Crna Gora na referendumu ili kroz parlament glasa za opciju učlanjenja, doći će do situacije u kojoj pozicija Srbije postaje veoma nelagodna. Biće okruženi sa svih strana državama članicama NATO-a, što bi u budućem periodu moglo da ima dvije implikacije.
I Srbija će kao i Crna Gora svojevremeno, krenuti u NATO integracije, bitisati u punom smislu u prozapadno djelovanje, a zatim pogaziti onu određenu dozu proruskog političkog identiteta koji je krasi ili će jednostavno ostati na marginama evropske priče i sve dalje od članstva u EU i nekih ozbiljnijih političkih odnosa sa zapadno evropskim državama. Jer znamo da pitanje EU povlači pitanje članstva u NATO, a za Srbiju to znači i riješavanje kosovskog pitanja, ili bolje rijeći priznavanje nezavisnosti istog.
Ovo bi bio možda i prvi i veoma značajan razlog zbog kojeg velike sile žele Crnu Goru u NATO, tj. Crna Gora bi mogla biti ključni faktor koji će na indirektan način promjeniti politički identitet susjedne nam države.
Drugi razlog je naravno komplementarnost NATO i EU integracija. Ako uzmemo u obzir činjenicu da 22 države u isto vrijeme “nastupaju” kao članice ovih organizacija, onda postaje jasno zašto će Crna Gora kao država koja stremi članstvu u EU, morati prvo da ispuni kriterijum koji se ogleda u članstvu u NATO-u. Obaveze u predpristupnom periodu su manje više dopunjuju, odnose se na demokratizaciju društva, građansko političko opredjeljenje, borbu protiv korupcije i orgnizovanog kriminala, jačanje ekonomije i privrede, unaprijeđenje bezbjedonosnih i sigurnosnih okvira. Tako da stav, hoću u EU, ali neću u NATO, definitivno nije racionalan.
Treći razlog je najjednostavniji. Vođenje realne politike. Argument da je NATO produkt SAD i da služi za ispoljavanje i sporvođenje američke imperijalističke sopljne politike može biti tačan, ali isto tako taj isti SAD finansira više od 70 odsto budžeta NATO saveza, koji je kao takav ipak nadživio Varšavski pakt i postao garant stabilnosti u međunarodnim odnosima.
Crna Gora, ovakva kakva jeste, mora biti na nečijoj strani, ne može biti neutralna. Nema apsolutno nikakve kapacitete za tako nešto. Ni finansijske, ni vojne, ni ekonomske, niti bilo koje druge. I upravo tu možemo argumentovano reći da je bezbjednost i sigurnost jedne države njen glavni prioritet. Crna Gora kao neutralna država ne može imati jak nacionalni bezbjednosni okvir, ali kao dio jednog multilateteralnog bezbjednosnog sistema kroz institucionalno djelovanje u vidu NATO organa, ima trajno riješenje tog pitanja.
Prije svega granica, i to onih sa Kosovom, u trostranom odnosu sa Srbijom, gdje će se svakako javiti problemi u momentu kada Beograd i Priština pod patronatom EU budu pod velikim pritiskom da riješe kosovsko pitanje.
Što se tiče emocionalnog pristupa, on navodi na subjektivno rasuđivanje, što u ovom trenutku nije dobro ni prosperitetno. Ako bombardovanje NATO-a predstavlja razlog protiv članstva, kako onda analizirati uglavnom pozitivne komentare na put Crne Gore kroz evropske integracije? Nije li to onih istih 20 i kusur država? Zamislite da nakon Drugog svjetskog rata Francuska i Njemačka nisu krenule u zajedničku proizvodnju uglja i čelika i prevazišli nesuglasice i ratna trvenja koja su obojila njihove odnose.
A pogledajte gdje su danas došli. Politička pragmatičnost i konsenzus. To treba da bude dio dobitnog modela pomoću kojeg će Crna Gora napredovati u budućnosti. Ne kažem da emocija nije bitna, igra ona veliku ulogu, ali u današnjem svijetu, u kojem se vodi realna politika, bazirana na lukrativnim i interesnim zadovoljenjima, svakako joj nema mjesta u političkom odlučivanju. Zato crnogorsko društvo mora preći preko toga i okrenuti se narednim izazovima u procesu evropskih i evroatlanskih integracija.
Pitanje, na koji način odlučiti, hoćemo li u NATO ili ne, nakon dobijenog poziva, je posebno zanimljivo. Ako je vjerovati teoretičarima spoljne politike, postoji motivacijski jaz između odlučivanja na unutrašnjem i spoljnom nivou. Građani često ne pridaju pažnju spoljnopolitičkom odlučivanju, niti su iole upućeni u dešavanja na tom polju. Ako uporedimo situaciju sa parlamentarnim izborima 2012. kada se vjerovatno samo mali procenat građana odlučio da glasa određenu političku opciju zbog spoljnopolitičkih prioriteta, onda referendum nije opcija, već bi trebalo primjeniti princip predstavničke demokratije i dopustiti parlamentu da odluči.
Ovo je svakako pitanje o kojem će se tek raspravljati nakon dobijanja pozivnice. Ono što se meni čini, u skladu sa kampanjom koja se vodi uveliko, jeste da javno mijenje sve više pozitivno reaguje na NATO priču i da, donijela se odluka na referendumu ili u parlamentu, izvjesno je da ćemo biti sljedeća država članica NATO saveza.
Ono čega moramo biti svjesni, jeste da ni NATO i SAD sa jedne, a Rusija i saveznici sa druge strane, ne biraju političke partnere iz “ljubavi” ili dobrih istorijskih odnosa, već samo na osnovu interesa koji se mogu ostvariti iz vrijednosti jedne države na geopolitičkom tržištu.
U tom smislu, Crna Gora u ovom trenutku vrijedi mnogo.
Autor
Srđan Čabrilo
diplomirani politikolog
