I bukvalno da se ne može uključiti radio da se čuju vijesti od tog reklamnog terora. Često se desi da isključim radio na trenutak, dok ne prođe reklama, pa zaboravim da čujem vijesti,ili uključim tek pri kraju.
Lično bih volio da je Crna Gora jedan samoodrživ sistem,sa snažnom ekonomijom, uređenim i efikasnim pravosudnim sistemom, sa nezavisnim i kvalitetnim institucijama a ne partijskim ispostavama sa političko podobnim zaposlenima. Tada ne bi morali da zavisimo ni od Evropske unije ni od NATO-a. Mogli bi da biramo,da imamo alternativu, da nam ne bude obaveza i moranje. Ako će nam biti bolje i sigurnije onda u redu, a ako ne onda možemo i bez pristupanja.
Islanđani su odlučili da im EU nije neophodna. Austrijanci takođe počinju da se preispituju. Nama je, pak, nametnuto kao da nam je biti ili nebiti, učlanjenje u EU i NATO. Kao da ćemo samim činom pristupanja postati bolji, jači, bogatiji…Nećemo.
Iluzorno je očekivati da će nam članstvo eliminisati trgovinski deficit, da će se povećati plate i penzije, da će novi standardi odmah donijeti više demokratije i efikasnije sudstvo. Grčki primjer je i najbolji dokaz za to, jer članstvo, prije svega u EU, nije spriječilo haos u toj zemlji, pod prijetnjom totalnog raspada sistema. Ono gdje članstvo u EU i NATO može biti od koristi je to da nas natjera, tokom procesa pristupanja, da sami usvojimo standarde i vrijednosti koji bi doprinjeli rastu ekonomije i efikasnosti sistema da bi država bolje funkcionisala i bila održiv sistem sam za sebe, a time i uspješan kandidat za članstvo i u EU i NATO.
Dakle i EU i NATO se osvajaju podsticanjem sopstvenih kvaliteta, vrijednosti i potencijala,a ne, kako će to po svemu sudeći biti, jednom ostrašćenom kampanjom i reklamnom propagandom putem medija koja je na granici psihičkog terora. A pri tome suština ostaje nepromijenjena: i dalje partitokratski sistem sa potpuno relativnim i nebitnim individualnim kvalitetom i rezultatima.
U takvom društvenom sistemu, priznanja i nagrade dobijaju se po partijskoj preporuci. Istovremeno, i dobitnik Nobolove nagrade mogao bi slobodno da je okači na zid (za ukras) ako nema podršku neke od partija (mada se ne može dokazati jer nemamo Nobelovca,za sada).
Upravo zbog toga predstojeći poziv od strane NATO-a će imati direktni uticaj na naredne parlamentarne izbore tako što će izglasavanje pristupa NATO-u bilo u parlamentu ili na referendumu po svemu sudeći ”zacementirati” vladavnu DPS u koaliciji sa novim ili starim SDP-om (a najvjerovatnije oba, plus Pozitivna) za dugi niz godina. I vrlo je vjerovatno da sve greške iz prošlosti, sve neuspjele privatizacije i neriješeni statusi (KAP, Rudnici boksita, Solana), kao i neinvestiranje u veće energestke projekte (koji se najavljuju i grade kao i ”Đekna još nije….”), budu zaboravljeni i prežaljeni i to samo jednim jedinim potezom: ulaskom u NATO.
Šta će poslije biti, hoće li nići elektrane, hoće li KAP ponovo u gigantske vode, i nije toliko bitno. Jer, cilj će se dostići na drugi način, ”zaobilaznicom”, a biće vrijedan možda toliko da se potisnu svi neuspjesi i promašaji do tada, makar oni privredni.
Ova teza se potvrđuje i ovih dana, kada nedostaju (bar u medijima) priče i tekstovi o uspješnim ekonomskim temama. One teme koje se mogu čuti i vidjeti isuviše su jadne i nikakve da ih je zamorno i čuti, a kamo li vidjeti. Mrcvarenje cjelokupne javnosti, ne samo radnika Rudnika boksita i bivših radnika željezare, nastavlja se i predugo traje,godinama, a svako malo ponavlja, ista priča, ista muka, iste face,isti sindikalci, isti tužni vapaji…
Sa druge strane, ističe se sjaj i glamur partijskih kongresa SDP-a i DPS-a.Udarne vijesti, nameću se od strane medija kao nešto važno, vrijedno, kao nešto od čega se živi, umjesto da je to ekonomija i ekonomske teme.Toj i takvoj atmosferi se nadovezuje proslava američkog dana državnosti sa svim kićenjem i ceremonijama, kao da je riječ o privatnoj rođendanskoj žurci ambasadorke a ne proslava državnog praznika. Preporučio bih im da se ugledaju na Njemce, do naredne prilike.
Nedostaje, navodno, nekih desetak procenata pa da se dostigne apsolutna većina podrške građana članstvu u NATO. A to će, po svemu sudeći, biti i najteži dio posla. Tih desetak posto će morati da ”prelome u glavi” a to se ne postiže baš preko noći.
Posebno u geopolitičkom ambijentu gdje je jasno da mnoge stvari i ne zavise od nas, pa i ako bi se dostigla potrebna podrška, već od interesa velikih svjetskih sila, koje su baš izabrale nas, da pokažu moć i snagu suprotnoj strani.
Zato Crnu Goru vidim kao buduću članicu NATO i EU, kao neizbježan proces. Ono što od nas zavisi je hoćemo li im pristupiti uspravni, ili četvoronoške i puzeći, to jest hoćemo li svojom voljom ili ćemo biti ”ućerani”.
Goran Đukanović
analitičar i konsultant za industriju
