Bilo je nečeg veličanstvenog u iskrenom smijehu koji je otkrivao bjelinu i čistotu osmijeha. Riječi su imale snagu. Mogle su pokrenuti planinu, izazvati krvoproliće, a isto tako, poput njeznog vela prekriti lice i ostaviti tijelo u čudnom treptaju.
Ruku pod ruku sa njima je išao gospodin. Sve je na njemu bilo pod konac. Bilo je nečega neobjašnjivog u tom blagom pogledu i čvrstom stisku od koga je crvenilo bojilo lice. Zvonki glas ulivao je sigurnost, ispružena ruka čvrst oslonac, a džentlimenski maniri kupovali su za sva vremena. Šetnje dugim ulicama, žagor vesele mase, raškoš haljina, šešira, neobičnih odijela… slike koje su ostale na fotografijama .
U tišini noći, ostaše dame i džentlmeni, korzo, konjski kas…
Zaborav prekri vrijeme. Gumicom izbrisa sve. Pade teška pozorišna zavjesa. Sada je sve drugačije. Dame u dugim toaletama zamijeniše klonirane djevojke koje, kada su u grupi, teško možete razlikovati. Odjeća se koprca u naletu da nalegne na tijelo. Čini se da je sva garderoba manja za dva broja. U štiklama nabadaju, njišu se, ravnotežu jedva održavaju. Ne daj bože da zgaze na neki kamičak, prevrnule bi se dok trepneš. Grudi su, obavezno, u prvom planu. One sa većim poprsjem nose grudi kao odlikovanja, dok muku muče one sa manjim grudima – ne štedeći na reklami – grudi u vis! Neugodno se meškolje dojke u tri broja manjem brushalteru – neka se vidi raskoš. Pogled neodređen, vrpolje se lijevo-desno, kao muve bez glave. Osmijeh histeričan, isfoliran, otkriva svježe stavljene fasete. Namrštene, istetovirane, debele obrve svakoga trenutka mogle bi turirati na lice, dok napućene usne nagovještavaju eksploziju.
U korak ih prati grupa nabildovanih tipova obučenih u majice iz osnovne škole. Tijesne majice pripijaju se uz izvajane mišice. Svaki korak i naglo dizanje ruke mogao bi biti koban da se majica rascijepi napola. Kao u oklopu idu, praveći čudne tikove. Zanose glavom u stranu, ruke šire. Tijesno im je u sopstvenoj koži. Na ruci blješti tetovaža nekog sveca, krsta, manastira. Religija im je jača strana, kako u duši tako i na tijelu. Čudni neki lanci vise niz nabildovane grudi. Kilo zlata oko vrata sa krstom od pola kila. Iskrivljen pogled traži fokus.
Osmijesi su rijetki, tek pokatkad zatreperi za selfi fotografiju. Dodir je sterilan, nema jačinu, snagu koja bi pokrenula žmarke i probudila tijelo. Sve je razvodnjeno na gomili mišića.
Elem, u lokalu gdje muzika bije u jednoličnom ritmu, padaju neka poznastva. Nema tu pretjeranog udvaranja, priče. Muzika je preglasna, pije se alkohol. Muškarci pogled ustremljuju na ženske obline zarobljene u tijesnoj garderobi. Žene, pak, pogledom love novčanike. Kucaju SMS poruke, odgovaraju na telefonske pozive, ulaze na FB da vide ima li lajkova na postavljenu fotografiju. Mimikom se sporazumijevaju. Dosta su pričali. Pompezno odlaze njišući se u ritmu muzike. Sjedaju u automobil koji je izašao ispod čekića. Odlaze u noć.
Kažem ti, čudna neka vremena, u kojima konje zamijeniše automobili, dame – botoksirane žene, džentlimene – tatini sinovi. Nije tako bilo u moje vrijeme, zaključi iskusni šarmer. Morao sam ti ovo ispričati, sve, da bi znala da cijeniš moć sadašnjeg trenutka i vrjeme koje uguši blještavo svjetlo velegrada. Pogledaj nebesko prostranstvo i uhvati svoju zvijezdu! Ne dozvoli da budeš dio mase koja misli da su zvjezde na zemlji!
Autorka teksta je profesorica književnosti i novinarka
